Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
UGLJEN I DIJAMANTI
4. srpnja, 2007.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Mostarski hotel Ruža više ne postoji, a bio je remek-djelo moderne bosanskohercegovačke arhitekture. Na njegovu mjestu niče ružno betonsko čudovište, slika i prilika današnje estetike tajkuna. "Slučaj Ruža" dospio je i do UNESCO-a, jer novi betonski bastard toliko narušava estetiku stare gradske jezgre, da prijeti brisanjem i samog Starog mosta s liste spomenika svjetske kulturne baštine. Pravi hotel Ružu projektirao je Zlatko Ugljen (Mostar, 1929.), dugogodišnji profesor na Arhitektonskom fakultetu i Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, redoviti član bosanske, a odnedavno i dopisni član hrvatske i slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Hotel je nazvan imenom drevnog mostarskog restorana, poznatog po akšamluku i meraku, poeziji i muzici, a njegovu gradnju pratila su brojna osporavanja, karakteristična za naše palanačke prilike.

Ali, kada su skele skinute, a svečane vrpce presječene i tradicionalno sumnjičavi Mostarci zinuli su od čuda. Vanjska arhitektonika uklapala se u drevnu teksturu grada ("Tu se čovjek morao ušunjati, ući neprimijećen da se ne povrijedi stoljetni sklad", rekao je Ugljen u jednom intervjuu), a interijeri su bili kombinacija hercegovačke bjeline i plemenitog drveta. Zdanje je izražavalo obilje kroz oskudicu, što je karakteristika ljudi i podneblja u kome je arhitekt rođen. Ugljenove čiste forme naslanjale su se na sklad orijentalne morfologije starog grada i Starog mosta, a odisale su, koliko modernošću i duhom vremena, toliko i pečatom prirode - kroz hotelski dnevni boravak protjecao je jedan krak rijeke Radobolje, donoseći u atmosferu prozračnog restorana permanentan dašak svježine.
 
Ta hladna i bistra rijeka što je šumorila između restoranskih stolova povezivala je unutrašnjost hotela s vanjskom prirodom, što je Ugljen više puta istakao kao svoj graditeljski koncept. U restoranu, kao i ispred njega, rasla je mediteranska flora: smokva, maslina, vinova loza. Savršena arhitektura je prema njemu ona koja čovjeka ne odvaja od prirode, već ga sa njom spaja. "Otvorenost arhitekture prema prirodi", primjećuje dr. Marko Karamatić, "trajno je Ugljenovo stvaralačko opredjeljenje. Njegova fascinacija, koja se zrcali u prožimanju prirode i arhitekture, praktično znači uklanjanje čvrste pregrade između prirodnog okoliša i zatvorenog prostora."
 
Ugljenova Ruža je za vrlo kratko vrijeme, uz Stari most, postala drugi značajan arhitektonski topos i umjetnički simbol Mostara. O ljepoti tog hotela kunsthistoričari su pisali studije, namjernici ispredali legende i pjesnici pjevali pjesme, sve do proljeća 1992. kad je njegova krhka tekstura podlegla pod agresorskim granatama. Granate su nedugo potom i Stari most obrušile u Neretvu i pećinski je čovjek u tim vremenima slavio svoj trijumf. I hotel i most čekali su neka bolja vremena, koja nikada neće doći. Most je, naime, obnovila međunarodna zajednica, a dobar broj stanovnika Mostara još nije došao da ga vidi, dok su hotel počeli renovirati domaći tajkuni, pobrisavši na svoju ruku svu njegovu arhitektonsku ljepotu i na njegovome mjestu podigli betonsku kutiju, koja nagrđuje obnovljenu starogradsku jezgru, kao što hipertrofirani katolički zvonik s druge strane vrijeđa i ruši estetsku harmoniju i antički mir doline.
 
Ugledni je hrvatski kunsthistoričar dr. Radovan Ivančević, uoči svoje smrti, a povodom "renoviranja" Ruže očajnički zavapio: "Ima li ikoga u Mostaru tko bi se usudio gradu oduzeti ili uništiti ovaj spomenik i hoće li svi u Mostaru to hladnokrvno dopustiti?!", uz opasku kako ono što se događa s obnovom hotela Ruža predstavlja tragediju degradacije arhitektonskog djela, čija vrijednost nadilazi lokalne i regionalne okvire. Ali, vandali nisu mnogo marili za apele mudraca. Filozof i profesor dr. Sadudin Musabegović je, govoreći o "obnovi" hotela Ruža, istaknuo kako je on "prvo vandalski razoren da bi se potom, opet vandalski, bez ikakvog zazora i skrupula obnavljao, ali kao nešto sasvim drugo, koje zarad profita… logikom oslobođene ekonomije srozava i ponižava umjetnički i kulturni dignitet same arhitekture".
 
Priča o Ruži zapravo priča je o onim bogdanovićevskim ukletim neimarima. U jednom sam poetskome zapisu rekao kako je Ugljenova nesreća u tome što su arhitektonska remek-djela što ih je sagradio doživjela već za njegova života sudbinu heraklitovskih kamičaka, s kojima se igra zločesto dijete vremena. Njegov bogati opus uglavnom čine javne zgrade kao što su kulturne institucije, gospodarski, stambeni, sportski i sakralni objekti. Pored hotela Ruža u Mostaru, izgradio je i hotele Bregava u Stocu, Kalin u Bugojnu, Vučko na Jahorini, koje su "osloboditelji" također pretvorili u šut i pepeo.
 

CAFÉ NOSTALGIJA: UGLJEN I DIJAMANTI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.