Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Virtual Tribune

Stranica obnovljena:
5. srpnja, 2007.

viktor 80.jpg
Viktor IVANČIĆ
KLIP SLOBODE
HIMNA KAO ŽIVOT
4. srpnja, 2007.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Od hrvatskih sportaša možemo imati mnoga nerealna očekivanja, ali ne i da budu toliko retardirani kao hrvatski sportski novinari.

Hajku koja se u sportskim radnim jedinicama domaćih medija podigla protiv četvorice košarkaša (Nikole Vujčića, Gordana Giričeka, Dalibora Bagarića i Andrije Žižića) jer su, zbog različitih razloga, odbili nastupiti za reprezentaciju na skorašnjem Europskom prvenstvu u Španjolskoj, svečano je zaokružio Bruno Kovačević, s udarnoga mjesta, u nedjeljnome dnevniku HTV-a. "Gospodo košarkaši, zastava je svetinja, a himna je život!" – riknuo je ovaj karirani zmaj, tako da je vatra oprljila i neoprezne kamermane, a zatim dodao nešto o "tisućama mladih koji su položili svoje živote zato da bi vi mogli igrati za Hrvatsku". Uskličnik. Blok reklama. Vremenska prognoza. Dragim gledateljima ostavljeno je da, prije snimke Thompsonova koncerta, razmišljaju o krvavoj epopeji koja se proteže od Vukovara do kvalifikacijskog turnira u Madridu.

To da je nekome – u ovom slučaju Brunu Kovačeviću – "zastava svetinja", još nekako mogu apstraktno pojmiti, makar s krajnjim naporima i pokušajima nemoćne mašte da prodre u taj halucinogeni svijet, u imaginarij hrvatskih patriota, ali da je nekome "himna život", e to već ne mogu ni "metaforički" prožvakati, osim kao ispovjedni urlik potpunog idiota: ako mu je "himna" doista "život", čovjek ga je valjda naumio provesti u stavu mirno, s promišljanjima i mentalnim dometima koji će u svakoj nijansi biti identični učincima limene glazbe.

Kovačević to djelomično i čini: trubi s televizijskog ekrana o nacionalnoj izdaji vrhunskih sportaša, kao što trubi i o svemu ostalome, ali – dok trubi, zašto sjedi? I zašto mu je, umjesto ispruženog desnog dlana, mikrofon na srcu?

No, pravo je pitanje zašto bi uopće bilo "časno" igrati za nacionalnu reprezentaciju, osim što je valjda korisno u smislu nečije profesionalne ambicije i sportskoga uspjeha? To jest – ako netko nema takvu ambiciju, ili to ne smatra naročitim sportskim uspjehom, ili pak u tome trenutku ima neka pametnija posla – zašto bi bilo "nečasno" njegovo odbijanje da se znoji u spomenutoj vrsti? I zašto bi bilo uobičajeno zbog takvoga ga čina prikivati na stup javnoga srama, gađati ga kamenjem, kletvama i trulim rajčicama, također i tijelima poginulih u nedavnim ratovima, kao narodnog izdajnika najvišega ranga?

Činjenica da takva pitanja, zbog tobožnje blasfemičnosti, još uvijek izazivaju nelagodu, samo dokazuje da su nacionalističke mantre nabiflane poput lekcija iz zastarjelih udžbenika. Njihova ljepota u tome je što u njih ponajmanje vjeruju sami domoljubi. Samo što oni vjeruju da vjeruju. No, uvijek su to samo dresovi, zastave, grbovi i drugi simbolički rekviziti. "Ginuti za Hrvatsku" za deklarirane je domoljube nužno puka retorička figura, nešto poput uvjetnoga refleksa stečenog povijesnim ponavljanjem, jer – najprostije rečeno - izuzima iskustvo vlastite kože u prilikama kada se gine doslovno.

Prema nekoj brutalnoj logici, uz pretpostavku da čovjek ima petlje, relativno je lakše poginuti za Hrvatsku nego igrati vrhunsku košarku. Ali točke mogućih identifikacija porazne su za patriote: za ono prvo im nedostaje hrabrosti, a za drugo nemaju sposobnosti. Pa kada domoljub poput Kovačevića nasrće na Giričeka ili Vujčića zato što "ne ginu za Hrvatsku", tj. ne pogađaju trice onako kako on sam ne bi umio, to je samo labuđi pjev njegova kukavičluka, dokazanog još u vrijeme kada su "tisuće mladića položili svoje živote" zato da bi se on mogao baviti hrvatskim sportskim novinarstvom.

Osim svega, vrhunski sportaši, priviknuti na neumoljiva pravila međunarodnoga kapitala koji drma njihovom branšom, sve su manje bića s patriotskim obligacijama, i tražiti od njih "više od igre" postaje nekom vrstom lokalnih romantičnih komedija. Ukoliko će ta klasna izdvojenost pripomoći i higijenskom distanciranju od plemenskog mentaliteta, ovaj je potpisnik zdušno podupire, naime - ima li ičega dobrog u služenju logici globalnoga kapitala, onda je to činjenica da ono postupno dokida ostale vidove lojalnosti.

NASLOVNICA