Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Virtual Tribune

Stranica obnovljena:
30. kolovoza, 2007.

viktor 80.jpg
Viktor IVANČIĆ
KLIP SLOBODE
KINESKI SINDROM
29. kolovoza, 2007.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Na hrvatskoj političkoj sceni u toku su ozbiljni građevinski radovi. Jedan od poduzetnijih neimara na tome planu je Zoran Milanović. Sudeći po slikovitoj naravi njegove retorike, teško da predsjedniku SDP-a manjka cigli u glavi. Naprotiv, skoro da bismo mu oko vrata, na mjestu gdje uobičajeno dolazi kravata, mogli objesiti reklamni pano s natpisom: "Ovdje proizvodimo blokete... Zato da bismo imali što rušiti!"

Već nekoliko puta za redom, da javnost slučajno ne bi previdjela tako zgodnu dosjetku, Milanović koristi metaforu o nekakvome "Kineskom zidu" koji dijeli hrvatsko društvo na dvije polovice, desnu i lijevu, a on taj zid kani srušiti, veli, i pritom ostati na ljevici. Da ne bi ispalo kako je žrtva "manipulacija" i "pogrešnih interpretacija" – što su mu postale omiljene poštapalice kada govori o novinarima – evo te misli u cijelosti kako je prenosi Novi list: "Ne pristajem na igru onih koji posred hrvatskoga društva žele izgraditi Kineski zid da bi na njemu, kao redari i dežurni, određivali lijevu i desnu stranu. Ja taj zid mislim srušiti i ostati na ljevici." Pritom je ponovio da je on "ljevičar" i da "ostaje ljevičar" otprilike onoliko puta koliko je bilo pitanja u intervjuu.

Pretpostavimo li da je zid "Kineski" zbog veličine, a ne zbog ideoloških konotacija, za početak se postavlja pitanje Milanovićevih preferencija na planu građevinske operative: s obzirom da je riječ o ljevici i desnici, tj. njihovoj međusobnoj komunikaciji, tj. slobodnome protoku "lijevih" i "desnih" ideja i inicijativa – zašto predsjednik SDP-a uopće želi rušiti zid, a ne, recimo, graditi most? Zbog čega mu se – da iskoristimo "desne" usporedbe, pošto ovdje provjetravamo komunikacijske kanale i zagovaramo bezbolno druženje – toliko sviđa retorika koja asocira na rabijatne političke učinke Marine Matulović–Dropulić, a mrska mu je koruptivna konstruktivnost Jure Radića?

Evo odgovora: zato što Zoran Milanović, navodno, ne želi svoje lijevo stajalište približiti desnici – na što bi prizivanje "mosta" nesumnjivo navodilo – nego on želi ostati lijevi, a istovremeno srušiti predrasude ("zid") o ljevici koja tobože ne treba manipulirati tipično desničarskim populizmom. Dakle, metafora o "Kineskome zidu" zapravo služi redefiniranju ljevice. Ono što bi Milanović rušio nije pregrada nego osmatračnica. On bi uklonio sve one koji imaju bilo kakvih zamisli ili primjedbi oko nečeg tako maglovitog kao što je uloga ljevice u hrvatskome društvu, pa drže stražu s dvogledima kao "redari" i "dežurni", pokraj njega živog, zdravog i dokazano lijevog.

Nezgoda s tom građevinskom inicijativom, na operativnom planu, u tome je što SDP zasad ruši Milanovićev fantomski "Kineski zid" jedino tako što se sukcesivno udvara prosječnome hrvatskom desničaru. Optužnica protiv Gotovine je nepravedna i politički motivirana – jedna cigla manje; odlazak u ustaše se može razumjeti – jedna cigla manje; srpski kapital treba zauzdati i držati pod nadzorom – jedna cigla manje... Bageri tu nemaju previše smisla za nijanse.

Trend je ubrzao sam predsjednik partije, još kao perspektivni kadar, kada je kao svoju akviziciju na visoku stranačku dužnost lansirao Antu Kotromanovića, sa specijalnim zadatkom da udovoljava državotvornim i pseudopatriotskim sentimentima tzv. braniteljske populacije. Ovaj danas redovito obilazi najznamenitijega hrvatskog optuženika za ratne zločine i o tome detaljno izvještava novine, kako bi se znalo da i u haškim ćelijama ima simpatizera ljevice. Što bi moglo biti sljedeće? "Esdepeovac, a ne zločinac"?

Krunski doprinos rušenju "Kineskoga zida" valjda je izbor premijerskog kandidata tzv. ljevice, kojega je moguće politički definirati jedino konstatacijom da je politički potpuno nedefiniran, i to na način da se ni po cijenu mučenja (kada mu strašni "dežurni" i "redari" zaprijete čupanjem noktiju i prisilnim čitanjem Marxovih "Ranih radova") ne želi izjasniti ni o jednoj političkoj temi. On sluša Thompsona, javno obnavlja sjećanja o stričevima ustašama, protjeruje srpski kapital iz Vukovara, kao što to već čine apolitični Hrvati, a na svako pitanje koje miriše na političku konkretnost tušira sugovornika salvom spasonosnih fraza o "nužnim ekonomskim reformama". Teško je uopće zamisliti lik koji bi bolje od Ljube Jurčića sublimirao postmodernu narav hrvatske ljevice, s programom i "svjetonazorskim" paketom u vidu svojevrsnog patchworka sastavljenog od svih mogućih neodređenosti i udvaračkih tehnika što će poslužiti pukom osvajanju vlasti.

NASLOVNICA