SVEVIŠNJE GANGLIJE
Anna Maria GRÜNFELDER
12. prosinca, 2007.

Nadom spašeni? Teolozi ne moraju sve potvrđivati što dolazi iz Rima i samo zato što proizlazi iz papinih usta. Malo bolje osluhnuti ljudska iskustva i praksu, eh, to bi bilo stvarno nešto novo i poticajno i za crkvene učitelje! Na staru izreku: "Pomozi si sam, pa će ti Bog pomoći", cinik će reći: "Pomozi si sam, jer ti dragi Bog neće (znati) pomoći!"

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Vjerojatno ni sam Papa ne vjeruje da će njegova anatema nad "znanošću bez Boga", tj. druga njegova doktrinalna enciklika, "Spe salvi – Nadom spašeni!" polučiti promjenu paradigmu i vratiti dogmatizam, biblicizam i crkveni tradicionalizam. Ne, Papa se pridružio sve brojnijem zboru znanstvenika, tehničke inteligencije, mislioca koji su svjesni da je tehničko vladanje prirodom jamstvo za humanost i humaniziranje ljudske vrste, pa čak i samo njezin opstanak. Papin usrdni apel svijetu i znanosti da bez etike ne služi dobrobiti čovječanstvu nego pridonosi propasti, tek je jedan više u tom zboru, u kojem znanstvena riječ snažno odjekuje, kad ne upiru samo prst u zlo, nego nude i suvisle recepte.

Prijašnji kolega Josepha Ratzingera na Sveučilištu u Tuebingenu, suputnik velikim dijelom puta za vrijeme Drugog vatikanskog sabora, zatim "neistomišljenik" - Hans Küng je svojim autoritetom mislioca okupio značajan dio mislilaca iz više kultura i kontinenata, koji zajedno traže jezgru svjetske etike za svjetsku politiku. Nadahnuti su nadom da će zajedničkim naporom, a prije svega svima njima svojstvenom dobrom voljom pronaći onaj zajednički nazivnik na kojem se mogu naći znanstvenici-teoretičari, političari, mislioci i ljudi iz prakse za sveobvezatnu etiku, i da će vođe velikih svjetskih religija ukazati na zajedničku religioznu baštinu, na kojoj se ta etika može zasnivati.
 
Nada od čovjeka
 
Hans Küng na projektu svjetskoga etosa radi već desetljećima neslomljivim optimizmom i nepokolebljivom nadom: ni dosadašnji skromni učinci i protuudarci ga nisu mogli razuvjeriti u to da u raznovrsnim kulturama, civilizacijama i mentalitetima postoji zajednička jezgra etike, to jest - mudrosti za dobar život. To je nada, no toj je nadi papa Benedikt XVI. u svojoj definiciji nade "Spe salvi" uputio zamjerku, ne izrekom, ali ipak prepoznatljivu: to je nada kreirana od čovjeka, i kao takva ona je za Papu jednake vrijednosti kao sve ideologije koje su nastupale s pretenzijom da ljudski nemir zasite na Zemlji, obećavajući mu vječnu sreću u ovome svijetu.
 
U razračunavanju s tim ideologijama i idolopoklonstvima, u središnjem djelu ovoga doktrinalnog teksta, koji odiše žarom i strašću, Joseph Ratzinger se s pomalo čudnovatom opsesijom "pozabavio" oholim ljudskim pokušajima "samospašavanja" – za njega je to grijeh par example, grijeh protiv Sv. Duha, čovjekov bunt protiv Boga. Pred pozadinom takva shvaćanja može se dokučiti što Ratzingeru znači nevjerje: ne samo život bez perspektive, bez nade i bez podloge za vjeru u sutra, u bolje sutra, nego – podsjećajući nas na Dostojevskog – i život u kojem je "bez Boga sve dozvoljeno".
 
Izvor energije
 
Argumentacija nije nekoherentna: zapravo, ona je put kroz povijest, a povijest – poglavito ona zakrvavljenoga XX. stoljeća – kao da potvrđuje Papin zaključak: koliko se čovjekovih nada mora još izjaloviti da bi svijet shvatio kako se čovjek nada uzalud. Papa ima svoj protuargument, i kako je to pravilo kod hrvatskih teologa, svi do jednoga su pronalazili još više argumenata u prilog Papinoj tezi: ljudsko ufanje je uzalud, držite se Boga.
 
Iz toga slijedi zaključak: prepustite Bogu da upravlja vašim sudbinama, kako Bog napravi, tako neka bude dobro. Gladi, bolesti, bolova, muka svake vrste ima i dalje, no ufanje u Boga liječi sve te rane – ili možda ne? Onaj tko se usudi usprotiviti tom čvrstom (ali slijepom) ufanju, sklon je vjerovati da neiskorjenjiva ljudska nada ipak nije jalovna i uzaludna, nego izvor energije i odlučnosti: prepustiti Raj – kako je takvim kršćanima "preporučio" Heinrich Heine – anđelima i vrapcima ("Den Himmel ueberlassen wir – den Engeln und den Spatzen!").
 
Nakon toliko izjalovljenih nada Papa upozorava na izjalovljene nade, a da se ne zapita zašto su te razočarane nade ostale živjeti, nisu zatrte, nego sveprisutne – one ne mogu biti sasvim pogrešne; sve te denuncirane ideologije, u Papinom diskursu od Francuske revolucije do marksizma i do novih utopija, ne mogu biti posve pogrešne. Presudna slaba točka u Papinoj argumentaciji je činjenica da je temelj Papinog shvaćanja kršćanske nade – vjerovanje: vjerovanje u Onoga koji je obećanje da "se ne žalostimo poput ostalih koji nemaju nade…". (Thes. I, 4,13) U tome pronalazim ozbiljnu zamjerku i Küngovu temelju svjetskoga etosa: zajednička abrahamitska tradicija također počiva na vjeri kao temelju nade. Onaj tko ne dijeli s kršćanima taj zajednički fundament, ne mora ostati bez nade. No nada ga potiče na to da se sam aktivira i spas očekuje od prvoga koraka u akciju.
 

SVEVIŠNJE GANGLIJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.