PRAVO NA ODGOVORNOST
Bojan MUNJIN
12. prosinca, 2007.

Ako ovdje želite zaštititi svoja prava, pa tužiti nekog za kršenje tih prava, ne znate hoćete li zaista biti zaštićeni, koliko će to trajati, da li će se riješiti u vašu korist i da li će druga strana to shvatiti užasno osobno. Velik broj ljudi podržava ljudska prava samo ako se traže u okviru zadane norme, što znači da će ljudi biti načelno za prava homoseksualaca pod uvjetom da oni o tome šute i da svoje pravo drže iza zatvorenih vrata. Ta doktrina nacionalne, vjerske i ideološke homogenizacije i ideja da smo svi isti, pogubna je za ljudska prava svakog konkretnog čovjeka koji je po mnogo čemu različit od ovog unificiranog modela, pogotovo u situaciji kada zapravo niti ne znamo koje su naše vrijednosti

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kako izgleda stanje ljudskih prava u Hrvatskoj danas, kada se koliko toliko lakše diše nego deset godina ranije? Odlična sugovornica na ovu temu je Ivana Radačić, koja je nakon diplome na Pravnom fakultetu u Zagrebu magistrirala kriminologiju na Sveučilištu u Cambridgeu i pravne znanosti na Sveučilištu u Michiganu, a kao aktivistica djeluje u organizacijama od Human Rights Watcha u New Yorku, preko Međunarodnog centra za pravnu zaštitu ljudskih prava u Londonu do Centra za mirovne studije u Zagrebu. Trenutno, Ivana Radačić završava doktorski studij iz područja ljudskih prava žena na University College London (UCL), a za Feral govori o različitim iskustvima teorije i prakse ljudskih prava u Hrvatskoj i u Evropi.

- Kako uz Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinac, izgleda pogled na ljudska prava u Hrvatskoj?
 
- Iako danas imamo veliki broj solidnih zakona koji pokrivaju većinu pitanja ljudskih prava te dobar Nacionalni program zaštite i promocije ljudskih prava, i premda smo ratificirali većinu međunarodnih konvencija, najveći problem u Hrvatskoj danas predstavlja manjak volje za suštinsko razumijevanje pojma ljudskih prava, kako društva tako i institucija koje primjenjuju ove zakone. Osim toga, i zakonska regulativa bi u nekim područjima mogla biti bolja. Na primjer, iako Zakon o istospolnim zajednicama predstavlja napredak u odnosu na vrijeme kada ga nije bilo, on ne osigurava sva prava koja su predviđena u izvanbračnim zajednicama heteroseksualnih osoba, primjerice, u području socijalnih i zdravstvenih prava.
 
Ono što je posebno problematično u našem zakonodavstvu (u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji) jest što zaštitne mjere (npr. udaljavanje iz stana, zabrana prilaska žrtvi) ne mogu biti izrečene prije nego što sud proglasi zlostavljača krivim u prekršajnom postupku. S obzirom da je u takvim slučajevima potrebna hitna mjera udaljavanja zlostavljača od žrtve, morala bi postojati pravna mogućnost zaštite na licu mjesta bez obzira hoće li se pokrenuti prekršajni postupak i koji će biti njegov ishod. U Austriji policija, ukoliko ima dokaze, može na licu mjesta izreći neku od zaštitnih mjera (npr. udaljenje iz stana), što kod nas nije moguće. Dakle, trebalo bi i kod nas dati mogućnost policiji da izriče zaštitne mjere, a trebalo bi razmisliti i o osnivanju posebnih (obiteljskih) odjela na sudovima koji bi imali takvu nadležnost kao što je to, na primjer, slučaj u Velikoj Britaniji.
 
Silovanje po zakonu
 
- Zašto hrvatski sustav mjera zaštite od nasilja u obitelji nije efikasniji?
 
- Mislim da kod nas još uvijek nije osviješteno što takvo zlostavljanje znači, uz činjenicu da ni žene ne koriste sredstva zakonske zaštite koja su predviđena. Uz navedene probleme sa zaštitnim mjerama treba spomenuti da je Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji prekršajni zakon, koji predviđa maksimalnu kaznu od 60 dana zatvora. Naime, iako je nasilničko ponašanje u obitelji definirano kao kazneno djelo, problematično je što elementi tog čina nisu jasno definirani, pa nije jasno kada će se nasilje u obitelji goniti kao prekršaj, a kada kao kazneno djelo.
 
Bez obzira što se javno na zlostavljanja u obitelji gleda negativno, problem je u tome što se u konkretnim slučajevima takvo nasilje ipak smatra privatnim problemom u kojem javnost ne treba sudjelovati pa onda žrtve ni država ne treba štititi. To je dio naše kulture koja se ogleda od vrtića do radnog mjesta i u kojoj smo navikli da se nasiljem rješavaju problemi, pa je onda i kao normalno prihvaćen položaj žrtve. Nasilje u obitelji ozbiljan je problem, i ozbiljno bi ga trebalo rješavati.
 
- Možete li nam pobliže opisati kako funkcioniranje domaćeg sustava izgleda u praksi?
 
- Dat ću neke primjere. U slučaju A.Z. (podaci poznati uredništvu) Centar za socijalni rad nasilniku koji je godinama zlostavljao i prijetio ženi, a jednom je prilikom i oteo i držao pod nožem, prenio je točne datume i vrijeme ženinih posjeta djetetu kojeg joj je Centar oduzeo, nakon čega je nasilnik, za vrijeme jednog ženinog posjeta djetetu, ženu i ubio. Uz okolnost da je Centar oduzeo dijete majci i time oštetio i dijete i majku, država je u ovom slučaju zakazala više puta. Žena je zatražila zaštitne mjere, pokrenula je sudski postupak u kojem postoji vrlo kratak rok od nekoliko dana u kojem sud mora odlučiti o zaštitnim mjerama, no sud se nije javio mjesecima.
 

PRAVO NA ODGOVORNOST
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.