Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Virtual Tribune

Stranica obnovljena:
13. prosinca, 2007.

stojic 80.jpg
Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
STVARI
12. prosinca, 2007.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Prije mjesec dana sestra mi je iz Zagreba poslala dva velika paketa mojih stvari, knjiga, papira i spisa, koje je brižno čuvala punih deset godina. Tijekom te davne 1997. živio sam između Agrama i Beča – u Beču sam predavao na Slavističkom institutu, a u Zagrebu radio kao urednik newsmagazina Tjednik, koji je izlazio samo godinu dana, potom neslavno propao. Proteklo je od tad deset godina. Zamišljen kao prvi poslijeratni hrvatski nachrichtenmagazin, Tjednik je bio okupio neka vrlo značajna pera. Međutim loše redakcijsko rukovodstvo i još gora financijska uprava nisu uspjeli publicirati list na tada tuđmanizirano tržište tiska, tako da je iz broja u broj polagano tonuo, sve dok nije u ruke dopao velikom oporbenom biznismenu Čačiću, koji ga je definitivno dotukao, ne isplativši suradnicima ni krvavo zarađenu crkavicu.

Sve su to prošla vremena, tempi passati i ne bih se toga ni sjetio da mi, velim, sestra nije sačuvala knjige, skice i rukopise iz toga vremena. Nekolike kazetofonske vrpce i floppyji, koje sam jedva uspio otvoriti, jer ih moderna računala ne prepoznaju, predočili su mi uglavnom nedovršene spise, članke, polemike i pjesme, koje bi mogle biti tek kamenčići u mozaiku jedne trajne tjeskobe, da ne upotrijebim neku težu riječ. Naišao sam tu na neke knjige s posvetom od Ranka Marinkovića i Borisa Marune, par fotografija s Gotovcem i Borom Radakovićem, svežanj nedovršenih prijevoda Enzensbergera i Ulle Hahn, jednu nevažnu i nikad objavljenu polemiku, koju sam pohranio u poseban fascikl. Sve ostale stvari – knjige, publikacije, časopise, pisma i skice - odmah sam bacio u smeće.

Da stvari u životu ništa ne znače, prvi put sam shvatio u proljeće 1992., kad sam katapultiran ratom izišao iz grada doslovno u trapericama i jednoj košulji. Skupa s najmilijima potucao sam se prvih mjeseci po nekim zagrebačkim rupama, ne našavši ni tople postelje, a kamoli trajnog smještaja. Nismo imali novca, pa su nas i nekadašnji prijatelji izbjegavali. Skupili smo neke krame po otpadima, dok glumac Relja Bašić mojoj supruzi nije posudio jedan ormarić i četiri stolice, dio nekakve scenografije "Teatra u gostima". Arsen Dedić nam je dao jedan stol i kad sam išao po njega, Gabi nam je otvorila vrata. Htio sam se našaliti i zamoliti je da mi na taj stari astal stavi autogram. Tako, nekako neosjetno, stvari su se oko nas gomilale, "lijepile", pa smo u zimu devedeset treće u Dunaj već stigli s punim koferima.

U Beču smo tri mjeseca stanovali vrlo luksuzno, u namještenom i toplom stanu koji je išao skupa sa stipendijom koju mi je dodijelio austrijski PEN klub. Ali to je brzo proteklo. Kad smo odlučili ostati, kunsthistoričar Christoph Geismar ostavio nam je svoju garsonijeru kompletno sa stvarima, jer mu se nije isplatilo vraćati ih u Njemačku. Prostor je bio pun apstraktnih skulptura, grafika i reprodukcija, koje mi se nisu sviđale, a imena njihovih autora nisu mi značila ništa. Pobacao sam većinu tih umjetničkih djela, jer se u ionako skučenome prostoru nismo mogli kretati. Sačuvao sam tek neke knjige, među njima monografiju o Josephu Beysu za koga sam bio čuo, te kontroverznom bečkom umjetniku Wolfgangu Nitschu, koji mi je dotad bio nepoznat, ali čije ću krvave performanse upoznati kasnije. Ali od svega mi se najviše dopao veliki zidni sat, Bahnhofsuhr, imitacija kolodvorskih ura, koji ću kasnije premještati u sve svoje unajmljene prostore.

Od proljeća 1992. preseljavali smo moja obitelj i ja ravno trinaest puta. Budući da ništa nismo uspjeli ponijeti iz ratnog Sarajeva, vucali smo za sobom te jadne stvari, kao ersatz jednog nevoljno napuštenog ambijenta. Ponekad bismo žalovali za našim ostalim i izgubljenim stvarima, slikama, Draguljem i Tikvešom iz naše dnevne sobe, vazom kupljenom u Kairu na bračnom putovanju, kamenom uzetim ispred egipatske sfinge, filmovima i fotografijama djece, knjigama koje su nam prijatelji poklanjali s posvetom, jednom papirnom ružom prepunom stihova, vjenčanim prstenom moje majke, džepnim djedovim satom, gipsanom skulpturom Tina Ujevića, spontanom skulpturom trsa iz Dragićine, odljevom jajačkoga grba, pločama Ottisa Redinga i Ksenije Cicvarić, kafenim mlinom koji je istokario moj punac u "Elektrobosni", jednom seharom, te drvenim sandukom "baulom" u kojemu je moj stric početkom pedesetih ocu slao darove iz Amerike, srebrnim beštekom koji je supruga kao djevojka kupila u nekoj staretinarnici u Moskvi, limenom pepeljarom, ukradenom u dubrovačkome hotelu u časovima sreće...

NASLOVNICA