Teme

Izložba govori o čuvenoj tv-emisiji sredinom 80-ih autorice Dunje Blažević, kojoj nije bila intencija da kamerom bilježi ono što se tada događalo u izložbenim prostorima, nego je prvenstveno iskoristila javni televizijski medij za jedan tip superiorne umjetničke prakse, koji je bio politički nepoćudan, estetski inovativan i socijalno vrlo demokratičan. Iako je danas ideja televizije kao kreatora i promotora nove vizualne umjetnosti u potpunosti ukinuta i zaboravljena – jer HTV ne preispituje vlastitu estetiku nego jedino svoj rejting, kako kaže Nenad Puhovski - sve nije baš tako crno jer današnjoj avangardi ostaju novi prostori borbe: rad u malim koracima i – ulica

Dok ovih dana nacija uglavnom mahnita u božićnom rasipanju novca i ljubavi za jednokratnu upotrebu, gotovo anonimna izložba u zagrebačkoj galeriji "Nova" pod nazivom "TV Galerija" o video umjetnicima koji su u 80-ima harali javnom televizijom, pokazala je u najmanju ruku jedan tip superiorne umjetničke prakse koja je u vrijeme današnjeg (televizijskog) konzumerizma gotovo – nemoguća. Izložba nije zamišljena kao sprovod avangarde s dvadeset godina zakašnjenja već kao analiza Političke prakse (post)jugoslavenske umjetnosti, kako stoji u podnaslovu, odnosno da bi se pokazale potencijalne kreativne mogućnosti u vremenu u kojem je ideologije zamijenio – novac.

U tom smislu, udružile su se četiri umjetničke udruge na području novonastalih država, Centar za savremenu umjetnost iz Sarajeva (SCCA/pro.ba), Centar za nove medije (Kuda.org) iz Novog Sada, Prelom Kolektiv iz Beograda i WHW (Što, kako i za koga) iz Zagreba, i pod svojevrsnim sloganom "tektonski pomaci" upustile su se u artikulaciju učinaka golemih geopolitičkih promjena na umjetnost ovih prostora kao i na kreativnost uopće.

Uz projekte mladih umjetnika tipa "Oprez, radovi" u Sarajevu, ili "Creative Commons" u Beogradu, tako je nastala i ova zagrebačka izložba da bi "(re)kontekstualizirala specifičnu jugoslavensku televizijsku produkciju ('TV Galerija') od 1984. do 1991." i da bi pokrenula pitanja "koja se tiču uvjeta umjetničke i kulturne proizvodnje, javne televizije i emitiranja video-umjetnosti s posebnom refleksijom na suvremeni mas-medijski konformizam", kako kažu organizatori.

Staljin i Bowie

Glavna junakinja upada umjetnosti u javni prostor onoga vremena bila je Dunja Blažević, kultna voditeljica beogradskog SKC-a koja je sredinom 80-ih umjetničku subverziju iz galerija prenijela na – televiziju. Tako je nastala čuvena tv-emisija kojoj nije bila intencija da kamerom bilježi ono što se tada događalo u izložbenim prostorima nego je prvenstveno iskoristila javni televizijski medij za jedan tip vizualne umjetničke prakse koji je bio politički nepoćudan, estetski inovativan i socijalno vrlo demokratičan.

Kada se danas gledaju video-radovi u kojima vidimo ničim izazvanu originalnu scenu religioznog rituala u romskom naselju u Skoplju, hokejašku utakmicu koja zapravo govori o Antoninu Artoudu ili trenutak kada Srđan Šaper, frontmen grupe "Idoli", pod Staljinovom slikom postrojava Crvenu gardu dok se u pozadini čuje pjesma Davida Bowieja, onda je jasno da se radilo o nečemu između, jednako opasnom i za umjetnost i za politiku. Nakon raznih vrsta akademizama, može se reći da je totalna stvarnost – koja je zato interesantna i danas - bila inspiracija nove umjetnosti koja nije željela biti tek dekoracija ni za političku elitu ni za obične smrtnike.

O tom vremenu i emisiji "TV Galerija" Dunja Blažević za Feral kaže: "Bila je to naša reakcija protiv floskule o 'demokratizaciji umjetnosti' – što je značilo dovesti filharmoniju u tvornicu nakon radnog vremena, da bi umorni i gladni radnici slušali Petu simfoniju. Mi smo predlagali produkciju koja više nije podrazumijevala tradicionalne medije u umjetnosti, autore za koje nije bilo dovoljno da završe akademiju nego i da postavljaju pitanja, kao i publiku koja će izaći iz galerijskih prostora u širi krug participacije", zaključuje Dunja Blažević.

Svojevrsni plesni period novog vala na javnoj televiziji trajao je do 1991., a kovači rata razjurili su i Dunju Blažević, i televizijske voditelje i video-umjetnike pa današnja generacija osjećajući tu, slikovito rečeno - rupu u mozgu - pokušava povezati konce da bi nekom vrstom normalizacije pronašla vlastitu identifikacijsku točku u vremenu današnjem.