PODATNI I ŽILAVI
Bojan MUNJIN
2. siječnja, 2008.

Predstava "Barbelo, o psima i deci", prema komadu Biljane Srbljanović, savršeno pogađa u morbidnu atmosferu društvenih odnosa premda o politici uopće ne govori. Osnovnu težinu ove drame predstavlja atmosfera društvenog beznađa u kome nitko ne voli nikoga dok se svi upinju da budu voljeni iako im je ljubav iskliznula kroz prste. Na kraju predstave "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji" prema romanu Bore Ćosića, pak, ostaje tugaljivi dojam koji se željelo postići: ljudi na ovim prostorima tradicionalno su podatni za svaku političku manipulaciju, ali su socijalno toliko žilavi da će nadživjeti svaku politiku

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U beogradskim teatrima sam je kraj godine dočekan s dvije nove premijere – radi se o predstavama "Barbelo, o psima i deci" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i o "Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji" u Ateljeu 212 – koje su po intonaciji dijametralno udaljene jedna od druge, ali u kojima je bilo sjajne glume, zanimljivih redateljskih postupaka i odličnog dramskog pisma, ukratko – dobrog kazališta.

Predstava "Barbelo, o psima i deci", prema komadu Biljane Srbljanović i u režiji Dejana Mijača, savršeno pogađa u morbidnu atmosferu društvenih odnosa premda o politici uopće ne govori. Ona atmosferski nalikuje na turobni zapis iz groba, sazdana je od krajnje teških, intimnih niti koje kao lelujava paučina lebde nad vrlo uskim krugom obiteljskih odnosa koji se kao requiem vuku iza nečega što je, šire socijalno gledano, nalikovalo na život. Uz sudjelovanje odličnih glumaca JDP-ovog ansambla: Mirjane Karanović, Nebojše Glogovca, Jelene Đokić, Gorana Šušljika, Nikole Đurička, Ane Sofrenović i drugih, "Barbelo" se igra u zastrašujuće praznoj pastelnoj kutiji bez realnih naznaka (scenografija: Juraj Fabri) da bi se pokazao unutrašnji svijet suvremenih junaka koji prethodi svakoj socijalnoj drami u srpskom društvu i koji proizvodi smrt puno efikasnije od političkih sukoba.
 
Svakome tko imalo poznaje ovdašnje kazališne prilike jasno je da je ova predstava miljama udaljena od tradicionalno raskošnog stila glume u beogradskim predstavama u kojima se u pravilu zna o čemu se radi i tko će na kraju izvući kraći kraj. Već nakon premijere, kada su jedni vrtili glavom a drugi pričali o "Barbelu" kao o "šamaru predkosovskom Beogradu", postalo je evidentno da će tekst Biljane Srbljanović – nešto kao karcinom na duši – i do bola usmjeren negdje u dubinu, predstavljati kulturalni šok za javnost u kojoj često prejaka riječ predstavlja uobičajeni obrazac javne komunikacije.
 
Posmrtna pjesma
 
Komad načelno govori o jednoj obitelji, ali poanta nije u tome tko je kome što u određenom trenutku rekao i gdje je nastao sukob – jer najrazornije je to što prave drame uopće nema - već u tome da od početka shvaćamo da se radi o živoj priči, ali na neki morbidni način s onu stranu života. Zatječemo jednu majku koja se ubila i koja se javlja kao tužna posmrtna pjesma i sebi i drugima, vidimo jedno hendikepirano dijete o kome nema tko brinuti jer kroz neku mučnu izmaglicu saznajemo da se otac bavi važnim i zapravo opasnim stvarima. Tu je i mlada pomalo lakomislena maćeha koja zaziva vlastitu majku i koja bi da bude voljena, ali kao da govori iz tuđih usta. Tu je i čovjek iz policije – nešto kao lešinar i onako malignih odnosa - koji je istreniran da ne voli nikoga, i nekoliko sparušenih roditelja koji mrze ili su zaboravili svoju djecu...
 
Uz žive pse na sceni koji po definiciji predstavljaju lutalice koje nitko ne treba, svi zajedno nesretni su u jednom gluhom vakuumu koji predstavlja stvarnost. Osnovnu težinu ove drame predstavlja atmosfera društvenog beznađa u kome nitko ne voli nikoga dok se svi upinju da budu voljeni iako im je ljubav – zato jer su nešto važno u životu propustili da učine, u politici ili u obitelji – iskliznula kroz prste. Dok su junaci ove predstave teturali unutarnjim svijetom vlastite nesreće, izgledalo je da je život s pozornice iscijeđen kao iz trule naranče, ali je neprestano negdje iz dubine strujao neki neizgovoreni jecaj pa se na kraju činilo kao da nikada nije bilo više života kao u trenutku kada je junake prekrio zaborav.
 
Originalni naziv "Barbelo" označava Boga kao prapočelo svega, ali ovaj komad krajnje je hrabra i iskrena molba negdje iz srži bića za toplinom u jednoj zemlji u kojoj se – od obutelji do parlamenta – sve raspalo i onda po nekoj posmrtnoj rutini traje i dalje.
 
Porodično foliranje
 
Predstava Ateljea 212 "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji" prema slavnom romanu Bore Ćosića tretira također temu obitelji, ali je interes redatelja Dušana Jovanovića i dramaturginje Katarine Pejović bio fokusiran na porodicu kao osnovni obrazac lokalnog mentaliteta i nukleus socijalnog ponašanja u vremenima promjene, a takvih je kod nas, kao što znamo, bilo dosta. Predstava je prvi put igrana prije trideset sedam godina također u Ateljeu 212 i tada su se duhovi jako uzbudili jer je partijska elita prikazana onako kako to ona nije željela vidjeti, ali danas u istom kazalištu – kada su sve ideologije slične kao jaje jajetu – uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji u tome je da se ona – tek snalazi.
 

PODATNI I ŽILAVI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.