KOGA SVRBI MARKSIZAM?
Boris PERIĆ
2. siječnja, 2008.

Zahvaljujući uvidima u stanje stvari, što ih je na temelju studija osobne korespondencije znamenitog trierskog filozofa Karla Marxa stekao britanski sveučilišni profesor i dermatolog Sam Shuster, danas znamo: gnjevna kritika političke ekonomije, kojom je Marx svojedobno ispisao tisuće stranica svog impozantnog znanstvenog djela, vuče korijene iz opakih čireva, akni i drugih nemilih izraslina, koje mu, dok se onomad u Londonu mučio oko svog "Kapitala", nisu dopuštale čak ni da pošteno sjedne

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ukoliko je netko nepuna dva desetljeća po deklariranom slomu realsocijalizma još uvijek spreman na smionu tvrdnju da mu se nauk Karla Marxa (1818.-1883.) na bilo koji način zavukao pod kožu, rezultati recentnih dermatoloških istraživanja dat će mu za pravo. Htjeli-ne htjeli, marksizam je kožna bolest i to gadna, bolna i nadasve neugodna. Sukus je to vijesti koja je potkraj 2007. relativno nezamijećeno protutnjila medijskim prostorom, iako bi koju deceniju ranije zacijelo još uzvitlala neslućene oblake akademske prašine.

Ipak, zahvaljujući uvidima u stanje stvari, što ih je na temelju studija osobne korespondencije znamenitog trierskog filozofa stekao britanski sveučilišni profesor i dermatolog Sam Shuster, danas znamo: gnjevna kritika političke ekonomije, kojom je Marx svojedobno ispisao tisuće stranica svog impozantnog znanstvenog djela, vuče korijene iz opakih čireva, akni i drugih nemilih izraslina, koje mu, dok se onomad u Londonu mučio oko svog "Kapitala", nisu dopuštale čak ni da pošteno sjedne. Dakle, zaboravimo lijepo višak vrijednosti, fetišizam robe i njegove tajne, i uronimo u svijet nabujala tkiva, kožnih upala i gnoja, iz kojeg su se, zaključili bismo naprečac, nadahnjivale revolucije, od Oktobarske do permanentne.
 
Marxova boljka, objavio je Shuster još jesenas u časopisu The British Journal of Dermatology, zvala se hidradenitis suppurativa. Iza zlogukog latinskog naziva krije se prilično prozaična, iako nimalo bezazlena gnojna upala znojnih žlijezda u području pazuha i prepona, čijoj kliničkoj slici medicinari rado pripisuju i neugodne posljedice po psihu i samopouzdanje, a u Marxovu slučaju, ako je vjerovati britanskom dermatologu, i mjerodavan utjecaj na lik i djelo. Manifestira se kroz potkožne čireve, sve do gnojnih upala s opasnošću sepse. Bolest je još 1839. opisao francuski liječnik Alfred Velpeau, no, napominje Shuster, znanstvene spoznaje s kontinenta sporo su prelazile Engleski kanal, tako da Marxu, koji je u doba njena najžešćeg razbuktavanja živio u Londonu, nikad nije dijagnosticirano od čega zapravo pati.
 
Proleterska pošast
 
U pismima drugu i najbližem suradniku Friedrichu Engelsu, filozof, koji je u britanskoj prijestolnici preživljavao od povremenih novinarskih poslova, požalit će se 1864., u dobi od 46 godina, prvi put na čireve, upale i otekline. Tri godine kasnije dat će i precizan opis njihova djelovanja i lokacije: "Svrbež, grebanje i ljuštenje kože na stražnjici i oko penisa." Iste 1867. napisat će svom prijatelju i suborcu, njemačkom liječniku Ludwigu Kugelmannu: "Još uvijek imam upalu na desnoj preponi, nedaleko centra za reprodukciju, kao i brojne čireve."
 
Precizno datiranje Marxovih čireva, što ih je začetnik komunističke misli u svom bolesničkom gnjevu smatrao "istinskom proleterskom pošašću", nije, međutim, vrhunac Shusterove studije. Hidradenitis suppurativa - koji se prema podacima Britanske udruge dermatologa javlja kod svega jednog na stotinu ljudi i to češće kod žena nego kod muškaraca - navodno je uvelike doprinio osiromašenju obitelji Marx, ali i rađanju mnogih misaonih konstrukcija, utkanih u temelje marksističke filozofije. Jedna od njih trebala bi biti i poznati pojam otuđenja, kao izvora i generatora nezavidnog položaja europskog radništva u uvjetima brutalnog kapitalizma. U Shusterovu članku tako možemo pročitati da je "koža organ komunikacije, zbog čega njene bolesti uzrokuju toliko psihičkog jada kao što su depresije, pad raspoloženja i razine samopoštovanja, gađenje i otuđenje".
 
Zgađen samim sobom, Marx je, prema toj interpretaciji, na vlastitu otuđenost – jer među odlike opisanih čireva spada i veoma neugodan vonj – reagirao konceptom otuđenja, što ga je razvio u svojim spisima. Pojednostavljeno rečeno, toliko puta ponavljana činjenica da radnik, otuđen od predmeta rada, oruđa i proizvodnog procesa, na kraju ispada iz šablona vlastite biti i ljudskog dostojanstva, pada u vodu pred potkožnim nakupinama smrdljiva gona – acne inversa! – na kojima je, ukoliko bi ikako uspio, morao sjediti jedan od najprominentnijih mislilaca njegova nažalost utopijskog oslobođenja.
 

KOGA SVRBI MARKSIZAM?
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.