PARTIJANERI
Ivica ĐIKIĆ
2. siječnja, 2008.

Dok se Ivo Sanader – u potpunosti lišen unutarpartijskih otpora – silom prilika bavi rješavanjem kadrovskih promašaja iz prošle Vlade i slaganjem novog, ponešto kompliciranijeg, kabineta, u ostalim strankama tinjaju – manji ili veći, glasniji ili tiši – sukobi i potresi. Radimir je Čačić u akciji svrgavanja Vesne Pusić, Đurđa Adlešić kani se dobrovoljno ukloniti s vrha HSLS-a kako bi izbjegla titulu liberalne grobarke, Josip Friščić nada se da će konzumacija moći i utjecaja sanirati HSS-ovu raspolućenost, a Zoran Milanović konačno se okreće SDP-u u kojemu protiv njega galame ili samo mrmore Mato Arlović, Milan Bandić, Davorko Vidović, Tonino Picula, Zlatko Komadina, Ljubo Jurčić...

< > | cijeli članak | verzija za tisak

HDZ

Stranka Ive Sanadera ostvarila je izbornu pobjedu i stoga će na Trgu žrtava fašizma, generalno, sve ostati kako je i sad: Ivo Sanader ostaje neupitni krojač političkih sudbina persona što svoju budućnost vide pod znakom HDZ-a. To, opet, znači da najutjecajniji ljudi u vlasti i vladajućoj partiji, makar u pojedinim slučajevima i ne imali zvučne formalne funkcije, ostaju Luka Bebić, Petar Selem, Božo Biškupić, Mario Zubović, Jerko Rošin, Miroslav Kovačić, Bianca Matković i Ratko Maček. Ovom krugu odabranih i posvećenih mogao bi se uskoro priključiti još poneki Sanaderov čovjek od povjerenja – recimo, donedavni predsjednik Hajduka Branko Grgić ili šef Carinske uprave Mladen Barišić – a u prvih jedanaest spadaju još i stranački veterani Vladimir Šeks i Ivan Jarnjak. Šeksova unutarpartijska zvijezda, međutim, lagano gasne i ta spoznaja ne ostavlja ravnodušnim ovog HDZ-ova prvoborca: prema glasovima što dopiru iz Šeksove blizine, dotični nije nimalo sretan što Sanader pušta informacije da će budući predsjednik Sabora biti Luka Bebić, a da će njemu, Šeksu, biti ponuđena funkcija u izvršnoj vlasti.

Šeksovo nezadovoljstvo, međutim, više nije relevantan faktor HDZ-ove unutrašnje stabilnosti. I ne samo Šeksovo nezadovoljstvo: u toj stranci – pogotovo poslije još jedne izborne pobjede koju je Sanader izvojevao, više-manje, bez ičije pomoći – nema nikoga tko bi se usudio dovesti u pitanje bilo koji potez nedodirljivoga šefa. Stranka će kolektivno klimati glavom kako god Sanader odluči o personalnom sastavu nove Vlade i državne uprave, a zborni klimoglav bit će popraćen pojedinačnim nadanjima da je vlast dovoljno široka da se namire svi koji se ne suzdržavaju u izljevima javnog glorificiranja i obožavanja mudroga vođe. Iz monolita mogu iskakati jedino političke kamikaze ili oni koji nemaju što izgubiti, a takvih nema među viđenijim HDZ-ovcima.

Ivo Sanader načinio je od HDZ-a i Vlade vojne formacije u kojima je strogo zabranjen svaki oblik unutrašnje demokracije. S javnošću smije komunicirati samo onaj kome to dopusti premijerov osobni info-policajac Ratko Maček, a kad su posrijedi neugodne teme, najčešći je slučaj da se i s Trga žrtava fašizma i s Markova trga razliježe šutnja: takav diktatorski model odnosa s javnošću pokazao se uspješnim, ali za uspjeh je prethodno valjalo stvoriti pretpostavke u vidu poslušnih i korumpiranih medija i nevladinih organizacija što će, umjesto profesionalnim i moralnim kriterijima, marljivo služiti Sanaderovu političkom prosperitetu i njegovu kultu ličnosti. Mediji će tako – osim uistinu rijetkih izuzetaka – danima udarati po SDP-u zbog navodne informativne blokade što se očitovala u nespremnosti socijaldemokratskih čelnika da javno govore o sukobima na Iblerovu trgu, dok će – uzmimo samo posljednji i najkardinalniji primjer – Sanaderova skandalozna šutnja o slučaju Kirin-Markač proći bez osvrtanja principijelnih komentatora plaćeničke provenijencije. Ne treba, naravno, ni govoriti o prešućivanju premijerove odgovornosti za činjenicu da je lik poput Ivice Kirina zasjeo u ministarsku fotelju.

Medijska pomirenost sa Sanaderovim prezirom prema javnom interesu i prema transparentnosti, kao i naklonost spram autokratskih običaja koje prakticira – i još će ih više prakticirati – šef HDZ-a, nije odraz duhovne tromosti ili sličnih apstrakcija: riječ je o Sanaderovim nesumnjivim uspjesima na planu potkupljivanja skoro svih koji bi mogli narušavati idiličnu atmosferu neupitne mudrosti i bezgrešnosti HDZ-ova predsjednika.

HNS

Protekli parlamentarni izbori najdublju su brazgotinu ostavili na narodnjačkome licu. Tragovi te ozljede mogli su se pomalo nazrijeti i nakon izbora 2003. godine: i tada je, naime, zaiskrilo između Vesne Pusić, predsjednice HNS-a, i Radimira Čačića, koji misli da je predsjednik HNS-a na kojoj god se funkciji inače nalazio. Varaždinski župan ima sasvim nerealno mišljenje o vlastitim političkim sposobnostima, pa je – mnogo drastičnije nego potkraj 2003. – javnim ponižavanjem Vesne Pusić naumio premostiti provaliju koja njegove ambicije razdvaja od stvarnosti. Da nije omrznute Pusićeve, indirektno poručuje Čačić, HNS bi na izborima dobio obećavanih dvadesetak parlamentarnih mandata, a on bi, Čačić, opet došao u priliku da raspolaže stotinama milijuna proračunskih kuna.

PARTIJANERI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.