FERAL ANALIZIRA: KAKVA SU UNUTRAŠNJA GIBANJA U
GLAVNIM POLITIČKIM STRANKAMA PROIZVELI NEDAVNI PARLAMENTARNI IZBORI?
PARTIJANERI
Ivica ĐIKIĆ
2. siječnja, 2008.
Dok se Ivo Sanader – u potpunosti lišen
unutarpartijskih otpora – silom prilika bavi rješavanjem kadrovskih promašaja
iz prošle Vlade i slaganjem novog, ponešto kompliciranijeg, kabineta, u ostalim
strankama tinjaju – manji ili veći, glasniji ili tiši – sukobi i potresi.
Radimir je Čačić u akciji svrgavanja Vesne Pusić, Đurđa Adlešić kani se dobrovoljno
ukloniti s vrha HSLS-a kako bi izbjegla titulu liberalne grobarke, Josip
Friščić nada se da će konzumacija moći i utjecaja sanirati HSS-ovu
raspolućenost, a Zoran Milanović konačno se okreće SDP-u u kojemu protiv njega
galame ili samo mrmore Mato Arlović, Milan Bandić, Davorko Vidović, Tonino
Picula, Zlatko Komadina, Ljubo Jurčić...
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
HDZ
Stranka Ive Sanadera
ostvarila je izbornu pobjedu i stoga će na Trgu žrtava fašizma, generalno, sve
ostati kako je i sad: Ivo Sanader
ostaje neupitni krojač političkih sudbina persona što svoju budućnost vide pod
znakom HDZ-a. To, opet, znači da najutjecajniji ljudi u vlasti i vladajućoj
partiji, makar u pojedinim slučajevima i ne imali zvučne formalne funkcije,
ostaju Luka Bebić, Petar Selem, Božo Biškupić, Mario Zubović,
Jerko Rošin, Miroslav Kovačić, Bianca
Matković i Ratko Maček. Ovom
krugu odabranih i posvećenih mogao bi se uskoro priključiti još poneki Sanaderov čovjek od povjerenja –
recimo, donedavni predsjednik Hajduka Branko
Grgić ili šef Carinske uprave Mladen
Barišić – a u prvih jedanaest spadaju još i stranački veterani Vladimir Šeks i Ivan Jarnjak. Šeksova
unutarpartijska zvijezda, međutim, lagano gasne i ta spoznaja ne ostavlja
ravnodušnim ovog HDZ-ova prvoborca: prema glasovima što dopiru iz Šeksove blizine, dotični nije nimalo
sretan što Sanader pušta informacije
da će budući predsjednik Sabora biti Luka
Bebić, a da će njemu, Šeksu,
biti ponuđena funkcija u izvršnoj vlasti.
Šeksovo
nezadovoljstvo, međutim, više nije relevantan faktor HDZ-ove unutrašnje
stabilnosti. I ne samo Šeksovo nezadovoljstvo:
u toj stranci – pogotovo poslije još jedne izborne pobjede koju je Sanader izvojevao, više-manje, bez
ičije pomoći – nema nikoga tko bi se usudio dovesti u pitanje bilo koji potez
nedodirljivoga šefa. Stranka će kolektivno klimati glavom kako god Sanader odluči o personalnom sastavu
nove Vlade i državne uprave, a zborni klimoglav bit će popraćen pojedinačnim
nadanjima da je vlast dovoljno široka da se namire svi koji se ne suzdržavaju u
izljevima javnog glorificiranja i obožavanja mudroga vođe. Iz monolita mogu iskakati
jedino političke kamikaze ili oni koji nemaju što izgubiti, a takvih nema među
viđenijim HDZ-ovcima.
Ivo Sanader
načinio je od HDZ-a i Vlade vojne formacije u kojima je strogo zabranjen svaki
oblik unutrašnje demokracije. S javnošću smije komunicirati samo onaj kome to
dopusti premijerov osobni info-policajac Ratko
Maček, a kad su posrijedi neugodne teme, najčešći je slučaj da se i s Trga
žrtava fašizma i s Markova trga razliježe šutnja: takav diktatorski model
odnosa s javnošću pokazao se uspješnim, ali za uspjeh je prethodno valjalo
stvoriti pretpostavke u vidu poslušnih i korumpiranih medija i nevladinih organizacija
što će, umjesto profesionalnim i moralnim kriterijima, marljivo služiti Sanaderovu političkom prosperitetu i
njegovu kultu ličnosti. Mediji će tako – osim uistinu rijetkih izuzetaka –
danima udarati po SDP-u zbog navodne informativne blokade što se očitovala u
nespremnosti socijaldemokratskih čelnika da javno govore o sukobima na Iblerovu
trgu, dok će – uzmimo samo posljednji i najkardinalniji primjer – Sanaderova skandalozna šutnja o slučaju
Kirin-Markač proći bez osvrtanja principijelnih komentatora plaćeničke
provenijencije. Ne treba, naravno, ni govoriti o prešućivanju premijerove odgovornosti
za činjenicu da je lik poput Ivice
Kirina zasjeo u ministarsku fotelju.
Medijska pomirenost sa Sanaderovim
prezirom prema javnom interesu i prema transparentnosti, kao i naklonost
spram autokratskih običaja koje prakticira – i još će ih više prakticirati –
šef HDZ-a, nije odraz duhovne tromosti ili sličnih apstrakcija: riječ je o Sanaderovim nesumnjivim uspjesima na
planu potkupljivanja skoro svih koji bi mogli narušavati idiličnu atmosferu
neupitne mudrosti i bezgrešnosti HDZ-ova predsjednika.
HNS
Protekli parlamentarni izbori najdublju su brazgotinu ostavili
na narodnjačkome licu. Tragovi te ozljede mogli su se pomalo nazrijeti i nakon
izbora 2003. godine: i tada je, naime, zaiskrilo između Vesne Pusić, predsjednice HNS-a, i Radimira Čačića, koji misli da je predsjednik HNS-a na kojoj god se
funkciji inače nalazio. Varaždinski župan ima sasvim nerealno mišljenje o
vlastitim političkim sposobnostima, pa je – mnogo drastičnije nego potkraj
2003. – javnim ponižavanjem Vesne Pusić naumio
premostiti provaliju koja njegove ambicije razdvaja od stvarnosti. Da nije
omrznute Pusićeve, indirektno
poručuje Čačić, HNS bi na izborima
dobio obećavanih dvadesetak parlamentarnih mandata, a on bi, Čačić, opet došao u priliku da
raspolaže stotinama milijuna proračunskih kuna.
PARTIJANERI
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|