DRUŠTVO ZA DELOŽIRANJE LJUDI VRVI OD
SLUČAJEVA POPUT NATALIJE KOVAČEVIĆ KOJA JE U 84. GODINI ŽIVOTA OSTALA BEZ
STANA, NA ADRESI GDJE SE ODVIJA 51 GODINA NJENOG ŽIVOTA
DOM ZA SELJENJE
Igor LASIĆ
21. veljače, 2008.
Ako zakazanog datuma ipak
ne završi na ulici, značit će to za Nataliju Kovačević samo kratku odgodu izvršenja,
ishođenu kao milostivu gestu vlasnika stana... Sve više od geste tiče se
također samo volje Ante Vukorepe i stanova s kojima posluje, ali na daljnje popuštanje
ipak nije zakonski obavezan. Upućuje to na stari, poznati zakonski problem
statusa zaštićenih najmoprimaca, slučajno odabrane skupine diskriminiranih
građana bez prava na redovni otkup stana
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Natalija
Kovačević je osamdesetčetvorogodišnja Zagrepčanka,
rođena u Novoj Gradišci, no već pola stoljeća živi u stanu na adresi Ilica 11.
Točnije, i jednu godinu više, jer je u nj uselila 1957. godine, kad je
dotadašnji stan u Beogradu mijenjala za ovaj zagrebački. Ugostila nas je prije
nekoliko dana u svom domu, starinski uređenom i brižno održavanom, s lako
primjetnom patinom života ugrađenog u prostor. Razlog posjete bila je činjenica
da će u momentu kad ovaj broj Ferala
preuzmu kolporteri, jutra 21. veljače, Natalija
Kovačević već biti izbačena iz stana, deložirana iz Ilice 11, bez novog
prostora u koji bi se mogla preseliti.
Uzaludni
najam
Nismo odmah, u razgovoru s gospođom Kovačević, uspjeli razabrati kako je
moguće da netko danas bude deložiran iz stana u kojem živi 51 godinu, u kojem
je živio kao tzv. zaštićeni najmoprimac, stana kojeg nije prokockao niti
založio, danas kad je okopnilo i zadnje ledeno sjećanje na tisuće deložiranih u
neokupiranim dijelovima Hrvatske, onih koji su bili u službi JNA. Ova građanka
Zagreba je također to bila, radeći prvo na beogradskoj VMA i zatim u
zagrebačkoj Vojnoj bolnici, no ostala je sve dosada u iličkom stanu, nije ga
nikad napuštala... U razgovoru s tom staricom, krajnje uznemirenom i
zastrašenom, mogli smo tek shvatiti da je ona čitavo vrijeme plaćala mjesečni
najam; vidjeli smo ovjerene uplatnice, baš kao i sudski nalog za ovrhu i
deložaciju.
Ukratko, iskaz sa više rupa negoli teksta, otkriva
da je nacionalizirana zgrada (ustaše su je '41. oduzeli Dragutinu Vasiću, Srbinu) devedesetih vraćena posljednjem privatnom
vlasniku, izvjesnom Novaku. Stan u
kojem živi Natalija Kovačević dospio
je u posjed njegove supruge Marije
Mikačić-Novak, a potom – darovnim ugovorom – nominalni je vlasnik postala Ivana Vukorepa, kćer odvjetnika Ante Vukorepe, koji je zastupao Novaka i riješio proces
denacionalizacije u njegovu korist. Natalija
Kovačević uplaćivala je redovnu mjesečnu ratu, koja danas iznosi 373 kune,
no isključivo na ime Marije
Mikačić-Novak. Njoj je nastavila slati novac, doznakama na Općinski sud,
čak i kad je obaviještena da je Ivana
Vukorepa nova vlasnica. Ne zna gdje je završio taj novac, ali shvaća da je
nešto s njim pošlo sasvim ukrivo.
Više od toga teško je doznati od Natalije Kovačević, dok s naporom
pretražuje dokumentaciju iz sudskog postupka o kojem ne pamti ni kad je počeo,
i prisjeća se svoje kćeri, umrle pretprošle godine. Bole ju leđa, i nikako da
se udobno smjesti na kauču, jer je prije nekoliko godina pala na stubištu
Ministarstva graditeljstva, donoseći tamo neke papire u vezi sa stanom, i slomila
je jedan kralježak. Onda nailazi na popise stradalih u konc-logoru Jasenovac, i
pokazuje nam imena svog oca, djeda, bake, rođaka. Dok jeca, njezin nećak Borislav nosi joj vodu i šećer.
Borislava
Kovačevića izbacili su iz stana u rodnoj mu Novoj
Gradišci na početku devedesetih, minirali su mu kiosk u kojem je radio i
pretukli ga. On ne zna kako je došlo do zakonskog raspleta oko stana njegove
tetke, nije bio upoznat s tokom postupka, tek sad uviđa problem s uplatama, i ne
zna što na to kaže odvjetnik. Jedino sama Natalija
Kovačević nekoliko puta naglašava da njezin branitelj nije ništa kriv, i da
je htio sve najbolje.
Đorđe
Anđelković, pravni zastupnik Natalije Kovačević, kojega smo kasnije nazvali, rekao nam je da mu
je jako neugodno što mora kazati kako je njegova klijentica sama skrivila činjenicu
da je izgubila status zaštićenog najmoprimca. Nije mogla prihvatiti odluku da
ne može otkupiti stan kao većina građana Hrvatske, nije željela povjerovati da
uplate najma starom vlasniku ne znače ništa. Nije željela ni zamjenski stan u
Strojarskoj ulici, kojeg joj je ponudio Vukorepa,
budući da vlasnik ima zakonsko pravo preseliti stanara u drugi stan, ako je
broj spavaćih soba u prvom veći od broja stalnih ukućana. Anđelković je šest godina uvjeravao svoju branjenicu da prihvati
jedino moguće zakonsko rješenje, i upozoravao ju što bi se moglo dogoditi u
protivnom...
Ona je status zaštićenog najmoprimca
izgubila već nakon tri pogrešno adresirane uplate (čak bi i Anđelković tek trebao vidjeti gdje se
skrasio taj novac), ujedno ne pristajući na obavezno sklapanje ugovora s
vlasnikom, koje u njezinom slučaju povlači i obavezu prihvaćanja zamjenskog
stana. Inače poznat kao zastupnik Ivića
Pašalića i Nevenke Tuđman, kronično
neugodni i nekorektni odvjetnik Vukorepa
– tako ga je nazvao Anđelković,
bivši sudac Upravnog suda RH i zamjenik državnog odvjetnika – u ovom je
predmetu bio veoma susretljiv i strpljiv, saznajemo, dok Đorđe Anđelković priznaje da je sam činio različite jurističke
nepodopštine tokom procesa, da je doslovce maltretirao suprotnu stranu, i da je
tako odgodio iseljenje za barem posljednje četiri godine.
DOM ZA SELJENJE
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|