Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
KAUBOJ
21. veljače, 2008.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Duže od svih zaklinjali su se imenom jedne države i jednog čovjeka, u dugim štrajkovima rudara ili studenata, izvikivali samo Tito i Jugoslavija! Dvadeset godina kasnije na naslovnicama kosovskih novina koči se naslov: "Fuck you!", a ispod toga upravo slika Josipa Broza. Te riječi tako su zorno označile konačni kraj jedne države umrle u krvi, zločinu i muklom nacionalizmu od kojega nisu bili cijepljeni ni kosovski Albanci, a proglašenje njihove nezavisnosti završni je čin svođenja računa sa Srbijom. Hitno priznanje nezavisnosti Kosova od strane najmoćnijeg svjetskog kauboja radikalan je, međutim, potez kažnjavanja Srbije oduzimanjem joj dijela teritorija, onoga koji je upravo za Srbe bio početak i kraj čitave nostalgične priče o njenoj veličini, hrabrosti, žrtvovanju i ostalim prerogativima na kojima se godinama gradio jedan dvojbeni i kobni mit.

Kada sam u drugoj polovini osamdesetih odlazila na Kosovo, u godinama kada je Slobodan Milošević započinjao svoj smrtonosni pohod na tu pokrajinu, teško je bilo ne uočiti jad i bijedu u kojoj su živjeli Kosovari, izloženi hegemoniji i teroru srpske države i tada je već bilo jasno da nema te nacije, ma kako strpljiva bila, koja će moći zauvijek trpjeti svakovrsna šikaniranja svoje vlasti u Beogradu koja ju je smatrala tek svojim drugorazrednim dijelom, kolektivom skoro pa niže rase, od kojega su umnogome bili vrjedniji čak i grobovi Srba u pokrajini, njihove crkve i samostani važniji od bolnica, škola, od života kosovske djece.
 
Bilo je Kosovo tužno mjesto za život, pa je i jezgra otpora postojala odavno, ali trebale su stasati nove generacije koje su imale prilike učiti što znači nacionalizam u smislu zahtjeva za vlastitom državom, gaženja prava manjina, nepristajanja ni na kakve minimume, nikakvu autonomiju, i koje su lekciju o maksimalističkim zahtjevima dobro naučile iz događaja u ostatku uništene Jugoslavije. Oči Kosovara bile su uprte najprije u Sloveniju, potom u Hrvatsku, nije im bio mrzak osebujni odnos Franje Tuđmana prema hrvatskim Srbima, pa su mnogi od njih stizali s Kosova kako bi dali ruku hrvatskoj vojsci.
 
Naravno, nitko im zbog tih dugih desetljeća života u teroru i siromaštvu ne može zamjeriti oslanjanje na vlastitu nacionalističku matricu, tim više jer je s druge strane terora stajao čovjek kojemu nijedan zločin, sve do genocida, nije bio stran i koji je zločinom i krvlju pokušao realizirati svoj mahniti san o velikoj Srbiji, a ruku na srce, ni Miloševićevi nasljednici nisu se pokazali mnogo vještijima u odnosu prema toj svojoj pokrajini. Možda bi doduše stvari bile drugačije da Zoran Đinđić nije ubijen, te da je u Beogradu stasala politička elita sposobna da i svojim Albancima ponudi nešto bolje i više od pukog surogata života. Ipak, ostaje pitanje, je li ovome nesretnom i nesigurnom području trebao baš presedan stvaranja nove države u srcu druge? Je li baš teren bivše Jugoslavije opet imao poslužiti za eksperiment velikim silama koje će sada upravo odavde moći keziti zube prema istoku i velikoj, snažnoj Rusiji, pa, ako ustreba, neka u problemima budu oni koji su i inače navikli biti sluge gorih gospodara i njihovih interesa. I kakva će to uistinu biti država u kojoj će, baš kao i u Bosni, upravljati namjesnici međunarodne zajednice, a sigurnost stanovništvu osiguravati NATO trupe, pa otuda i kontradiktorna sintagma "kontrolirana nezavisnost"?
 
I konačno, je li prava kazna za veliki zločin jedne političke opcije, pa čak i dobrodošla kazna za kolektivnu odgovornost jedne nacije, baš oduzimanje joj dijela teritorija? Koliko je faktor destabilizacije, poput novoga virusa, opet implantiran u čitavu jednu regiju i inače podložnu teškim potresima na svaki zamah krila nekog udaljenog leptira? Kako će odluka, bez presedana, utjecati na nesretnu Bosnu i Hercegovinu, koja, i nakon više od deset godina, ima tek obrise države, ustvari je ona mukli protektorat u kojemu zajednički vladaju takozvane velike sile, mafija i lokalni moćnici? Tko će sutra zaustaviti zahtjeve za osamostaljenjem Karadžićeve Republike Srpske, stvorene također temeljem potpuno promašenog Daytonskog dogovora?
 
Najgore je u toj, za kosovski narod radosnoj priči, to što još dugo, ako ikada, neće biti država u pravom smislu riječi, upravo kao što to nije ni Bosna, nego sasvim suprotno, Bosna je dobar primjer kakve zajednice nastaju pod patronatom takozvanih velikih sila, države u kojima umjesto tijela vlasti odlično funkcioniraju svi oblici kriminala u kojemu zdušno sudjeluju i domaći mangupi i strani namjesnici, imitacije državnih zajednica, dakle, u kojima nikada nisu razriješena ona temeljna pitanja pravde i krivde, niti su zločinci privedeni pravdi. Mnogo je tu namjerne nevoljkosti, a manje nemoći, međunarodnih institucija i Bushovih kauboja u hapšenju kapitalnih ratnih zločinaca, čime bi se srpskom narodu bilo omogućilo važno suočavanje s istinom o zločinu, time otvorio put jačanju demokracije u Srbiji i stabilizaciji njenih odnosa s drugim državama regije.
 

GLEDE & UNATOČ: KAUBOJ
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.