DISKRETNI ŠARM BIROKRACIJE
Bojan MUNJIN
5. ožujka, 2008.

U hrvatskoj kulturi dominantno funkcionira tradicionalno kancelarijski sistem financiranja, i u toj administrativnoj lijenosti malo kome je stalo baktati se s međunarodnim projektima, pa Hrvatska kao zemlja kandidatkinja generalno koristi tek nešto manje od 20 posto svih evropskih fondova. Domaće javne institucije u kulturi zadovoljno funkcioniraju na državnim jaslama, nemaju kvalitetne projekte za evropsko financiranje, za to uglavnom nisu ni zainteresirane, dok nezavisne grupe u kulturi moraju proći sito i rešeto domaćeg nerazumijevanja da bi do Evrope uopće stigle

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Jedni koji bi htjeli, uglavnom to ne mogu, drugi koji bi mogli, uglavnom to – ne žele. Hijerarhijski odnos između institucionalne kulture i one nezavisne ogleda se kod nas i po tome kakav je pristup kulturnim fondovima jednih i drugih, naročito onim međunarodnim, ali po tome se vidi i kako Hrvatska stoji u odnosu na Evropu. Od Maastrichta 1992. Evropska Unija zasipa svoje članice, ali i one koje to tek trebaju postati, svim mogućim konvencijama i protokolima o kulturi u kojima želi, financijski, moralno i organizacijski, samo jedno - Evropu dijaloga, kulturne razmjene i intelektualnog prosperiteta, ali Hrvatska je od takvog ideala još daleko.

Evropa je godinu 2008. proglasila godinom interkulturnog dijaloga i na tu temu održana je vrlo važna konferencija u Lisabonu ("Kulturni forum za Evropu") u rujnu prošle godine uz sudjelovanje mnogih državnih kulturnih institucija i organizacija civilnog društva, a donesena je i Bijela knjiga (White Paper on Intercultural Dialogue, Council of Europe, September 2007.), koja precizno definira kako bi trebao izgledati razvoj demokratskog upravljanja kulturnom raznolikošću u evropskim razmjerima. Što se Hrvatske tiče, stvari već dugo stoje tako da ona svoje kulturne proizvode tradicionalnog i reprezentacijskog tipa kao što su opera, balet i kazalište ne zna predstaviti Evropi, a za modernije sadržaje nema dovoljno sluha, pa smo tu gdje jesmo, otprilike kao u onoj imbecilnoj turističkoj reklami: "Mala zemlja za veliki odmor".
 
Hladni pogon
 
Da bi se učinila prepoznatljivom Evropi za bilo kakva kulturna ulaganja, Poljska je, na primjer, u tri godine prije nego je ušla u Evropsku Uniju uložila 15 milijuna dolara za "izvoz" svojih kulturnih programa, dok Hrvatska to čini tek slučajno pa nije čudna izjava austrijskog državnog tajnika Franza Moraka prilikom krajnje rijetkog gostovanja Zagrebačke filharmonije u Beču: "Ovo je najveći uspjeh hrvatske vanjske politike u posljednjih 10 godina!" Tom prilikom šef zagrebačkih filharmoničara Vjekoslav Šutej tugaljivo je pripomenuo da nitko kod kuće nije shvatio značaj te rečenice jer se kod nas već desetljećima ništa ne mijenja: "Nekadašnji SIZ-ovi preimenovani su u fondove za kulturu u kojima bi se netko trebao sjetiti da dade sredstva za gostovanja u inozemstvu ili da traži međunarodna sredstva za domaće projekte."
 
S obzirom da evropska kultura nije nikakav "holding" u kojem trojica s jednog mjesta odlučuju kome će dati novac, a kome ne, nego je to decentralizirano polje razmjene u kojem sve manje egzistira podjela na metropole i provinciju, odnos između domaćih ulaganja i međunarodnih fondova neobično je važan. Evropska Unija je početkom novog stoljeća, među mnogim drugim donacijama, oformila i program Kultura 2000 s fondom teškim oko 200 milijuna eura, kasnije program Kultura 2007-2013 od 408 milijuna eura stalno naglašavajući da to nije kesa u koju se lake ruke može zagrabiti, već – po sistemu fifty-fifty - onoliko koliko u pojedinačnim projektima pomaže Evropa, toliko moraju sudjelovati i države članice.
 

S obzirom da u Hrvatskoj dominantno funkcionira tradicionalno kancelarijski sistem financiranja, "hladni pogon plus plaće", u kojem ima malo znanja, volje i ljudi okrenutih ideji povezivanja programa, drugim riječima Evropi, u toj administrativnoj lijenosti nikome nije stalo baktati se da namakne tih domaćih 50 posto za međunarodne projekte pa Hrvatska kao zemlja kandidatkinja generalno koristi tek nešto manje od 20 posto svih evropskih fondova. S druge strane, domaće javne institucije u kulturi, koje već desetljećima funkcioniraju po formuli "svakog prvog sjeda novac na račun iz državne blagajne", nemaju kvalitetne projekte koje bi mogle ponuditi za evropsko financiranje, po sistemu "ne talasaj" za to uglavnom nisu ni zainteresirane, dok nezavisne grupe u kulturi moraju proći sito i rešeto domaćeg nerazumijevanja da bi do Evrope uopće stigle.
 
Uzmi ili ostavi
 
U devedesetima, kada su nezavisne grupe smatrane "izdajnicima" Tuđmanovog shvaćanja domoljublja, međunarodne donacije od Sorosa do Evropske kulturne fondacije i Evropske komisije trebale su začepiti tu kulturnu rupu u demokratizaciji Hrvatske, odnosno, kako za Feral kaže Tomislav Medak iz Multimedijalnog instituta, "tada je vladala binarna podjela hrvatske kulture na poslušničke javne institucije koje su držale jezik za zubima i na neovisne inicijative u kulturi izrasle iz društvenog aktivizma".
 

DISKRETNI ŠARM BIROKRACIJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.