OLUJNI EPILOG
Ivica ĐIKIĆ
5. ožujka, 2008.

Čermakov i Gotovinin obrambeni prostor podosta je širi od Markačeva. Njih se dvojica mogu pokušati obraniti tako što će dokazivati da nisu imali efektivnu kontrolu nad vojnim trupama i zločinačkim jedinicama, odnosno da je kontrolu imao netko drugi. U optužnici se zapovjedniku Zbornog mjesta Knin Ivanu Čermaku i zapovjedniku Zbornog područja Split Anti Gotovini pripisuje komandna i stvarna moć nad jednim te istim postrojbama, s tim da su Gotovini precizno navedene sve snage kojima je zapovijedao, dok je Čermaku spomenut samo dio trupa s Gotovinina spiska, ali mu je dodana nadležnost nad civilnom policijom na kninskom području

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Nepunih sedam godina nakon što je u Haagu podignuta prva optužnica koja tematizira hrvatske ratne zločine u operaciji "Oluja" iz kolovoza 1995., predsjednik haškog sudskog vijeća Alphons Orie idućeg će utorka otvoriti suđenje trojici umirovljenih generala Hrvatske vojske: Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču. Tokom tih godina u Banskim su se dvorima izmijenile tri postave, od kojih su posljednje dvije prilično slične, kojima je priča o "Oluji", više ili manje, bila povodom za političko manipuliranje: gledali su kako da pokupe pokoji poen ili da ne potroše patriotske kredite, s primjetnim odsustvom iskrenog nastojanja da pomognu u utvrđivanju istine o zločinima i o krivcima za zločine nad krajinskim Srbima. Nema razloga misliti da tako neće biti i ubuduće.

Utemeljena optužnica
 
Carla del Ponte, koja je potpisala optužnicu i bez čijeg pritiska Ante Gotovina nikad ne bi bio uhapšen, nedavno je napustila položaj glavne haške tužiteljice i za sobom je, pored sukoba i sukobljenih interesa među podređenima, ostavila relativno utemeljenu optužnicu u kojoj su se, da nije bilo umiranja i političkog kalkuliranja, mogla naći još neka imena. Ili su imena nekih optuženika mogla biti zamijenjena imenima drugih ljudi. Svjedočili smo, također, i bezočnom odvjetničko-političko-podzemno-medijskom iskorištavanju Gotovinina bijega što je trajao četiri i pol godine, te perfidnim spletkama Gotovininih advokata koji su uspjeli isposlovati temeljitu devastaciju Čermakovih i Markačevih obrambenih timova.
 
U svemu se najmanje spominjalo ubijene srpske starce, desetke tisuća spaljenih i opljačkanih kuća, te dvjestotinjak tisuća protjeranih ljudi čiji je nestanak sveo udio Srba u Hrvatskoj na postotak koji je Franji Tuđmanu bio prihvatljiv: nepravda bi se možda mogla ispraviti serioznim praćenjem procesa koji će početi u utorak, no mudro je očekivati da će glavni domaći mediji javnost poštedjeti suočavanja s uznemirujućim detaljima zločina. Koga sve to, uostalom, uistinu zanima, osim Gotovinu, Markača i Čermaka?