Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
KOSOVIZACIJA HRVATSKE
5. ožujka, 2008.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Što ti je ne vidjeti dalje od pupka. Kada je izbila ova najnovija kriza u Srbiji zbog osamostaljenja Kosova, svugdje oko sebe mogao si vidjeti zadovoljno smijuljenje što Srbi tako bolno doživljavaju havariju zatucanog kosovskog mita. Istodobno, ti isti mudroseri uprli su upravo udarnički na stvaranju jednog još besmislenijeg hrvatskog mita, koji se pojavio sasvim nedavno, ali se zatim proširio brzinom zaraze na dječjoj klinici.

Riječ je o sada već famoznom ZERP-u, za kojeg donedavno nitko nije ni čuo, a kamoli točno znao reći o čemu se tu radi, ali su ga patriotski tam-tamovi nevjerojatnom lakoćom pretvorili u prvorazrednu svetinju. Kao da su se na jadransku pučinu preko noći otisnuli najviši, krunski simboli hrvatske duhovnosti, recimo Baščanska ploča, šibenska i trogirska katedrala, cijeli Dubrovnik... Naravno, svi u Hrvatskoj uvjereni su da taj čarobni plavi pojas koji se proteže dužinom Jadrana pripada samo nama i nikome drugome, i to samo pokazuje svu dubinu ove mitološke laži.

ZERP uopće nije dio hrvatskih teritorijalnih voda, kako u nas svi misle, nego spada u imovinu međunarodne zajednice, kojoj se treba obratiti s uredno pripremljenim papirima za pravo na njegov nadzor i korištenje. Doduše, to pravo Hrvatskoj neosporno i malone automatski pripada i međunarodna zajednica to praktički ničim ne može osporiti, ali ga ni Hrvatska ne smije svojatati kao nešto što joj bogomdano pripada, pogotovo ako su zainteresirani susjedi više rangirani u toj zajednici (što i Slovenija i Italija jesu).

Eto, to je cijela istina o tom nesretnom ZERP-u, i kada bi netko utišao patriotske bubnjeve i o tome obavijestio Hrvatice i Hrvate, a oni pokazali zanimanje da o tome budu obaviješteni, sva ova fertutma oko toga nestala bi kao rukom odnesena. Ali, u tome i jest kvaka. Umjesto cijele istine o zaštićenom pojasu, vlastima i golemom dijelu medija puno je važnije od toga stvoriti mitološku maglu, kako bi se učvrstio dojam da u pregovorima s Evropskom Unijom nisu na stolu samo nekakvi tankeri i ribe, nego i ponos i čast cijele nacije. Braćo, pijme ga!

I tako je ZERP zbilja postao Hrvatskoj gotovo isto što i Srbima Kosovo, pa se onda na isti način došlo i u procjep – ili ZERP (Kosovo) ili Evropska Unija. Na koncu je zaprijetila i opasnost da se ta dilema razriješi na najgori mogući način, tj. da se ostane i bez ZERP-a (Kosova) i bez Evropske Unije, a onda je, srećom, ipak došlo do maloga obrata. Ivo Sanader malo je mućnuo glavom i pokazavši se razumnijim od Vojislava Koštunice (što, istina, nije naročita mudrost), zaključio da malčice treba stati na loptu.

Iskazao je spremnost da se ipak revidiraju, tj. omekšaju najtvrđe odrednice ZERP-a, ali ni to nije bilo dugog vijeka, a tko je pomislio da je na ovu morsku aferu napokon stavljena točka, ljuto se prevario. Jer, odmah zatim otvorio se novi spor sa Slovenijom oko zemljišta u istarskoj općini Buje. Dobro, u tom sporu Hrvatska možda i nije u krivu, jer to što Joško Joras ili bilo koji drugi Slovenac ima zemljište s ove strane granice, ne znači odmah i da je "tukaj Slovenija". Ali, onda, bogamu, vrijedi i obrnuto.

Onda ni zemljište u posjedu hrvatskih vlasnika s onu stranu Mure nije, kako se tvrdi u Zagrebu, samim tim dio Hrvatske.

Zato je jasno da je Sanaderova vlada ovim najnovijim sporom u Istri aktivirala još jednu patriotsku igračku kojom će prkositi Ljubljani. Zapravo, krajnja namjera je prkositi Bruxellesu. Izgleda da je hrvatski premijer procijenio da je Unija oslabljena nakon što je pod američkim pritiskom amenovala priznanje Kosova, pa u Banskim dvorima valjda misle da je se sada malo može ucjenjivati kako bi bila popustljivija prema Hrvatskoj. To je opasna igra, iako neke pretpostavke od kojih se tu polazi i nisu sasvim netočne.

Unija se doista našla u zrakopraznom prostoru nakon priznanja Kosova. Prije četiri i pol godine ona se na summitu u Solunu javno obavezala da će u svoje okrilje primiti sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije, što je bio vrlo ambiciozan plan, ali jedino moguć ako se želi izvući regiju iz gotovo dva desetljeća depresije i truljenja. Ali, sada taj plan više ne izgleda nimalo realno. Nakon ekspresnog priznanja Kosova, što je privilegij koji nije imala nijedna druga zemlja u regiji, ojačao je Vojislav Koštunica a podsječene su noge Borisu Tadiću, jedinom u Srbiji (ne računajući još marginalnog Čedomira Jovanovića) koji je mogao postati kakav-takav oslonac Evropskoj Uniji.

ARITMETIKA POLITIKE: KOSOVIZACIJA HRVATSKE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.