GUPOVI NAD ZAGREBOM
Mladen ŠKREBLIN
26. ožujka, 2008.

U nekoliko tekstova bavit ćemo se aktualnim radovima i urbanističkim tezama kako je krajnji čas da se dobri zagrebački fragmenti povežu i pretvore u grad. Radi se o projektu trolista Bandić/Dakić/Radić, glavnih stratega "urbanističke izvrsnosti" koji su posegnuli u nepresušnu vreću gradskog proračuna i sa "svojom strukom" proizveli Konferenciju (1.–2. veljače 2008.) i knjižurinu Zbornik sa svojim uvodničarskim obmanama te 84 stručna priloga na 650 autorskih stranica

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Zagreb se ne može - za razliku od Splita - podičiti palačom starom 1700 godina. Gdje bi mu bio kraj da je Dioklecijan više volio kontinentalnu klimu, medvjede i Savu, štrukle? Zagreb je u smislu razvoja, ustvari suvremenik američkih gradova, koji su se, međutim, razvijali u skladu s "poduzetničkim silama", i neprestance mijenjali, širili i povisivali svoju fizičku strukturu. O tome koliko je to bilo ili je povezano s kategorijama kojima mi (Evropljani?) danas mjerimo demokratičnost, slobodu itd., nećemo ovom prilikom. Sjetite se samo "Đodanovih koza" u New Yorku, kad smo mi Hrvati "očitali" lekciju cijelom svijetu.

Samosvijest grada
 
No, za razliku od američkih ili "srodnih" evropskih gradova, Zagreb i danas predstavlja skup "predkapitalističkih i prostorno retardiranih" pažljivih – historijski opstalih i čitljivih, nepovezanih gradskih cjelina/fragmenata, koje slikovito svjedoče o činjenici da se u prosjeku svakih desetak godina prostorno i brojem stanovnika, udvostručavao i da se "furt nekaj planiralo, prepravljalo", ali ne i realiziralo. Za Zagreb su se, možda, odlučili ili u njemu rodili oni manje pametni ili manje "hrabri i poduzetni".
 
Hrabrim moreplovcima – Dalmatincima - bila je, međutim, mnogo manja frka "nakon peronospore" preplovit "Veliku baru", nego se zaljubit u susjedni najveći grad Hrvatskog Zagorja! Na svu sreću, Zagreb je ipak - već gotovo cijelo stoljeće - i grad najpametnijih i najpoduzetnijih Dalmatinaca, Slavonaca i Hercegovaca, koji su bili privučeni ili zovom kulture i znanja ili "komunizmom", ili možda ipak nacionalno-državotvornom idejom, ili su se naprosto u njemu rodili. Teško je objasniti zašto je to tak kompleksno, kaj ne, reče Milan iz Pogane Vlake!?
 
To "zapaze" svi oni koji ga i danas posjete; i nije potrebno profesionalno se baviti urbanizmom. Na odličnoj izložbi u Muzeju grada Zagreba, to nam - uz knjigu – dokumentirano i promišljeno poručuje i ekipa s Harvardskog sveučilišta. Koje li štete što to - prateći i pateći godinama - gledamo iz tamo neke "zagrebačke škole", i što odveć dobro znamo iz kakvih je "zajebanih" socijalnih i prostornih fragmenata zagrebački život složen... a u njima smo "rođeni" i nismo ih tek posjetili da "gradu" kažemo i "poručimo" – bez resantimana - sve ono što su nekoliko godina ozbiljno studirali metodični harvardovci. Njihova je teza posve jasna: "Promjena je preduvjet modernosti".
 
Zagreb, međutim, historijski startavši kao "provincijsko, a sad već odveć dugo, i tranzicijsko nedonošče", i nakon "stogodišnjeg iskustva" nerealiziranih planova (projekata), po svemu sudeći, ima namjeru to i ostati. Svojom će "izvrsnošću u fragmentu" zapanjiti brojne turiste i educirane goste, a nama koji bismo već napokon u njemu htjeli i živjeti, nama se - od "nepodnošljive dalekovidnosti" onih koji tzv. "modernizacije i političke tranzicije" provode – povraća permanentno.
 
Pametni Zagrepčani odavno više ne žive u Zagrebu. I da se razumijemo, ne od stoljeća sedmog, već od trenutka kada smo razumjeli gdje smo rođeni i gdje živimo, kada smo razumjeli da se od početka 20. stoljeća, kada se Zagreb počinje uistinu uspostavljati na karti Evrope, mada još u čvrstom zagrljaju Beča i Pešte i nerazvijenosti općenito, kada se prostor i u ovim krajevima počelo smatrati razvojnim resursom i investicijom.
 
Uspostavljanje samosvijesti grada, trebalo se, navodno, već tada ozbiljno početi događati, ali – kada su već komunisti u tom smislu zajebali - napokon se nakon osamostaljenja, nakon krvavog raspada "socijalističke prakse", nakon povratka na prakticiranje onoga što je inače "pretpostavka" kapitalizma i privatizacije – na slobodnim izborima oglasio tzv. narod (građani?, op. M.Š.), očekujući "razvitak".
 
To se, međutim nije ni do danas dogodilo, niti neće. Barbarstvo i osjećaj plemenske pripadnosti opstali su u ovim krajevima, usprkos 50-godišnjem treniranju socijalizma. Barbarstvo je naš autentični brand koji se savršeno uklapa u "smisao, strategiju i globalizaciju, praksu" kapitalizma. Ono nam se već godinama osvećuje kao prijevara, kao pljačka, kao bezumlje, kao nasilje, kao Glembajevi.
 

GUPOVI NAD ZAGREBOM
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.