SVI ZAJEDNO SMO JEDNO NIŠTA
Bojan MUNJIN
26. ožujka, 2008.

Sve su ovo danas kod nas u fudbalu "kikiriki prvenstva" i to se sa onim vremenom uopšte ne može usporediti. Partizanove utakmice sa Zvezdom čekale su se mesecima, ali čak ni dueli "velike četvorke" nisu bili jedina vrednost toga vremena. Ako si išao u Mostar, morao si dobro da se pomučiš, Sarajevo je bilo odlično, Željezničar, Vardar i Vojvodina, ko sve tada nije imao odlične igrače... Mi smo se rađali kao fudbaleri, a danas se fudbaleri proizvode. Mi smo igrali da pobedimo, a ovi danas igraju da ne izgube

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Legenda jugoslavenskog nogometa, Stjepan Bobek, danas u 85. godini živi krajnje povučeno u svom stanu u Beogradu iako je bio proglašavan neslužbenim velemajstorom driblinga u generaciji koja je harala Evropom i u kojoj su prednjačili Vukas, Zebec, Čajkovski, Milutinović, Beara... U domaćim okvirima, osvojio je sve što se osvojiti može, i kao igrač i kao trener, bio je popularan kao filmska zvijezda, ali je nekako uvijek ostajao po strani od novinarskih bliceva jer je jednostavnost bila njegova trajna vrlina. Posljednji iz slavne generacije "Partizanovih beba", Bobek danas govori o svom shvaćanju nogometa kakvog više nema.

- Već kao vrlo mlad htjeli ste postati veliki igrač, a ipak, kada ste ulazili u svlačionicu vašeg tadašnjeg kluba Građanski, morali ste kucati na vrata jer su unutra sjedili sve sami asovi?
 
- Moja fudbalska karijera počela je sa dvanaest i po godina, a moj prvi klub zvao se Derby. Tada nisam puno razmišljao, živio sam na Trnju pokraj Save, voleo sam fudbal, posle škole čekalo me je društvo na livadi i mi smo tamo našli svoj kutak i igrali fudbal. Brzo sam se razvijao i sa petnaest godina igrao sam za te nižerazredne klubove, posle za Zagreb, a u toku rata, od 1942. do 1944. za Ličanin. Ja sam već tada kao mali klinac ostavio dosta dobar utisak pa su pojedini ljudi to zapazili, a među njima i Martin Bukovi koji je bio trener Građanskog. Posle mi je pričao da me je on odmah hteo dovesti u Građanski, ali nije smeo da me dira jer me ovi iz Ličanina nisu hteli pustiti. Bilo je to ustaško vreme i on se bojao da ga ne najure ako bi se previše angažirao oko mene. Ipak sredinom 1944. uspio sam preći u Građanski koji je tada stvarno bio renomirani klub i s Građanskim sam dočekao kraj rata. Slušaj, kako da ja kao mali klinac ne kucam na vrata svlačionice kada unutra sede Glazer, Cimermančić, Kokotović, Brozović, Jazbinšek, Wolfl, Lehner – jesi li ti normalan?
 
- Vi ste se s nogometom spasili da vas u to ratno vrijeme ne pozovu u vojsku.
 
- Da, spasio sam se. Da nisam igrao nogomet, poslali bi me u domobrane. Svakih petnaest dana išao sam po nekakvu propusnicu da ne moram odlaziti na vojne vježbe.
 
Imao sam sreću što nisam išao u rat, a bio sam taman idealno godište, 1923., za front. Da me Bukovi nije pozvao u Građanski koji je bio ozbiljan klub, ne znam kako bi bilo...
 
Mlad, brz i opasan
 
- Vi ste prvo bili vođa navale, a kasnije polutka?
 
- Da, prvo sam bio centarfor, gol igrač. Moram reći da u prvo vreme nisam ni znao šta sve ja znam. Bio sam dobar dribler i davao sam puno golova, štampa je pisala mnogo o meni, bio sam popularan. E, kada sam došao u Građanski, Bukovi me je prebacio na polutku i tada mi je rekao: "Slušaj mali, ti si jako opasan, tebe puno cepaju i hoće da te likvidiraju. Zato ćeš ti da igraš ofanzivnu levu polutku. Biti ćeš malo povučen, dobit ćeš puno lopti i moći ćeš da driblaš." Bio sam mlad, brz, duhovit i pravio sam takve stvari za koje nisam verovao da mogu da uradim.
 
- Jednom ste rekli da niste imali unaprijed razrađeni sistem driblinga.
 
- Igrao sam fudbal spontano, nisam razmišljao kako ja to radim sa loptom i kako prelazim igrača, a i treneri tada nisu praktikovali da svakom igraču objašnjavaju posebno šta treba da radi. Bio sam talentiran za fudbal, trener mi je rekao da igram levu polutku i ja sam to tako shvatio. Gledao sam onda i druge polutke, pa bih neki njihov dribling "kupio" tako da sam se lako ušaltovao...
 
- Kažu da ste imali svoje specijalnosti u driblingu...
 
- Da, bilo je to "rolanje" i igranje petom. Bio sam dobar finter i dobro sam igrao telom. Ilješ Špic, koji je jedno vreme bio moj trener u Partizanu, najviše me je naučio. On je kao igrač bio leva polutka u Ujpestu u Budimpešti, bio je inteligentan, veliki šmeker i ja pre njega ništa nisam znao. On mi je dao bogatstvo u igri, način razmišljanja i on je moje prirodno znanje nadopunio finesama: kako se proigrava, prolazi, dupli pasovi... U početku baš nisam bio raspoložen za levu polutku, nisam hteo da crnčim jer polutka mora mnogo da trči.

SVI ZAJEDNO SMO JEDNO NIŠTA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.