Interview



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon


Greatest Shits


Kultivator

Glazba


Film


Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
27. ožujka, 2008.

MARIO KOPIĆ, FILOZOF, SLOBODNI ZNANSTVENI PISAC I PUBLICIST, GOVORI O BOLESTIMA DEMOKRACIJE, ANTI/FAŠIZMU, EUROPI I KRŠĆANSTVU

KREPANI PSI I ŽIVE HIJENE
Darija ŽILIĆ
26. ožujka, 2008.

Sva je dosadašnja historija polazila od pozicije pobjednika. Naravno, treba slaviti pobjedu nad fašizmom, ali treba pogledati i drugu stranu. Recimo, u Europi su nakon II. svjetskog rata izvansudski pobili više od 400 tisuća Nijemaca i više od 10 milijuna su ih prognali. Treba se postaviti i na njihovo stajalište, treba žaliti i respektirati sve žrtve. O tomu je riječ. Pred licem smrti svi smo jednaki. Svakako se slažem da fašizam, za razliku od komunizma, nije krepani pas. Dapače, vrlo je živa hijena. Zato je antifašizam, naravno ne komunistički, nego demokratski, još uvijek aktualan

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Biografija filozofa Marija Kopića iznimno je zanimljiva. Školovao se u Zagrebu, Rimu i Berlinu, surađivao je s raznim institucijama; slobodan je znanstveni pisac i publicist. Uz znanstvene tekstove i knjige koje objavljuje u regiji i Europi, ujedno je i politički komentator, no, napominje da politiku u užem smislu nikad nije volio. Kratko je bio član Transnacionalne radikalne partije karizmatičnog Marca Pannelle.

- U knjizi "Proces Zapadu" pisali ste o bolestima demokracije, o pretvaranju demokracije u ideologiju. Koja su temeljna ograničenja demokracije i zašto unatoč tim nedostacima dominira demokratski apriorizam?
 
- Ima dvije vrste kritičara demokracije: njezini prijatelji i njezini neprijatelji. Prvi je izlažu kritici da bi je unaprijedili, drugi da bi je odbacili. Pisao sam o bolestima, odnosno slabostima demokracije, ali sam to pisao u ime demokracije. To pisanje ima više egzistencijalnu nego političku dimenziju, omogućuje distantnu refleksiju postojećeg. Valja, naime, paziti da se rasprava o demokratskom deficitu ne preokrene u raspredanje o demokraciji samoj kao deficitu, u bezobzirno kritiziranje liberalne demokracije, koje na političkoj razini može voditi, premda kroz anarhiju, samo u desni ili lijevi totalitarizam.
 
Naime, u povijesti nikada nismo u prilici birati između dobra i zla, nego svagda i samo između manjeg i većeg zla ili, ako se to nekom više sviđa, između manjeg ili većeg dobra, što, uostalom, izlazi na isto. Demokracija je samo najbolje među najgorim političkim uređenjima za koje povijest zna, a neko bolje postoji samo tamo gdje rđa ne nagriza i lupež ne krade, kao što se kaže u Besjedi na gori.
 
Uloga neprijatelja
 
- Pisali ste i o Carlu Schmittu i o njegovom promišljanju političkog. U čemu je posebnost njegove političke koncepcije?
 
- Bit politike Carl Schmitt vidi u suprotnosti između prijatelja i neprijatelja. Ta je oprečnost uvjet postojanja politike uopće. Schmitt, prema analogiji da etike nema bez opreke između dobra i zla, estetike bez opreke između lijepog i ružnog, religije bez opreke između sakralnog i profanog, takvu opreku traži i nalazi za politiku. Budući da prijatelj obično nije ili bar ne bi smio biti problem, sva se njegova pozornost usmjerava na neprijatelja, na naglašavanje njegove uloge. Iz toga proistječu njegove tvrdnje da je društvo koje nije kadro naći neprijatelja nepolitičko ili pretpolitičko društvo, da narod koji ne zna evidentirati, legitimirati i likvidirati neprijatelja nije vrijedan svoje političke egzistencije, ne može postati nacija itd.
 
Schmitt uvodi politiku kao politiku neprijateljstva. Jacques Derrida će, tomu naprotiv, postaviti politiku prijateljstva, novu politiku koja bi trebala biti uvodom u novu, buduću demokraciju, ali i u novu humanistiku i novi humanizam. No tim smo se obratom ulovili u Schmittovu unaprijed postavljenu zamku, u shemu unutar koje razmišlja o politici: shemu prijatelj-neprijatelj. A politika je odveć kompleksna stvar da bismo je mogli reducirati na neku takvu opoziciju. Napose zbog toga jer se u pragmatičkoj politici, kakva je sadašnja američka politika u svjetskom ratu protiv svjetskog terorizma kao Neprijatelja, nažalost upravo to događa.
 
- Schmitt kroz kritiku modernog liberalizma zagovara reaktiviranje političkog. Na koji način je danas, u vrijeme demokracije masovnih medija, moguća politizacija javnosti, odnosno sprečavanje spajanja političkog sa sferom ekonomije i etike?
 
- Ta pitanja rješava moderno društvo kao kompleksan sistem artikuliranjem na četiri temeljna autonomna područja: ekonomiju, politiku, kulturu i socijalu. Svako od njih ima svoje zakonitosti i vrednote. Odnos između njih je interakcijski, što znači da niti jedno područje nema vrhovnu ulogu, a da su preostali u ulozi podsistema. Tako postoji i razlika između etike i prava, a ne samo ekonomije i etike ili politike i ekonomije. Na primjer, abortus ili eutanazija nisu nešto etički dobro, ali je njihova pravna zabrana još gora. Znači direktno nasilje, oblik pravne prisile nad ljudima. Atakira na slobodu savjesti. Želimo li savjest pravno ograničiti, pristajemo kako na nevjericu u vlastitu vjeru, tako i na nevjeru u vjeru bližnjega. Etiku ne možemo neposredno prenijeti u pravo. Pravo vazda sadrži nasilje, predviđa sudske kazne i udar policijskog pendreka.
 

KREPANI PSI I ŽIVE HIJENE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2018 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA

br_1173_150.jpg