GLEDANJE SNIMAKA NIJE ZLOČIN
Vladimir MATIJANIĆ
26. ožujka, 2008.

Da bi "radnja posjedovanja" pedofilskog sadržaja na računalu bila opravdano pravno inkriminirana, ona bi trebala biti ili dio dokazane pripreme, ili dio dokazanog seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Sam po sebi, taj čin možemo okvalificirati kao moralno ili običajno problematičan, pa prema našim uvjerenjima i kao "perverzan", ali ako se on odvija isključivo u privatnosti počinitelja i bez ikakvih daljnjih dodira i drugih posljedica za neko konkretno dijete, ono nije društveno opasno u mjeri koja je potrebna da bude pravno kazneno djelo

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Hrvatska policija i državno odvjetništvo, uz usrdnu potporu većine medija, posljednjih mjeseci gotovo dnevno otkrivaju nove kontingente "pedofila". Osobit zamah ta je aktivnost dobila u veljači kada su objelodanjeni podaci o višemjesečnoj međunarodnoj policijskoj akciji "Sledgehammer" u sklopu koje je utvrđeno da je stranicama s pedofilskim sadržajima pristupilo više stotina ljudi. Protiv nekih od njih podnesene su kaznene prijave, a ono što je sporno i što nam je poslužilo kao povod za razgovor s Nikolom Viskovićem, profesorom Teorije države i prava na splitskom Pravnom fakultetu, jest činjenica da uvjerljivu većinu osumnjičenika u Hrvatskoj čine osobe koje su u vlastitim računalima tek pohranjivali snimke maloljetničkog seksa pronađene na Internetu.

Uz to, mediji su pridali veliku pozornost uhićenju odgajatelja iz splitskog Doma za nezbrinutu djecu Maestral, koji je po istoj osnovi, označen kao "pedofil". U njegovu je slučaju, kao "otegotna okolnost" navedeno da je i na kućnom računalu imao snimke označene kao pedofilske. Odgajatelj je pokušavao objasniti da je dio tih snimaka prikupio iz znatiželje, a dio zbog računalnog problema – virusa na računalu, no zbog lakog baratanja pojmom "pedofil" svi su izgledi da mu je profesionalna karijera ozbiljno dovedena u pitanje, a u prvim reakcijama u novinama čelništvo Doma spominjalo je mogućnost da dobije i otkaz, bez obzira na to što nikada nije postojala ni najmanja pritužba na kvalitetu njegova rada s djecom.

Dva faula

U svim ovim pričama postoje dva ozbiljna faula – jedan zakonski i drugi etički. Onim zakonskim, proizašlim iz činjenice nezakonitog djelovanja policijskih službenika i službenica koje javnosti velikodušno daju podatke o identitetu nekih osumnjičenika ovom prigodom nećemo detaljno govoriti. No, pozabavit ćemo se etičkim prekršajem sadržan u činjenici da se pedofilima nazivaju osobe koje niti proizvode, niti distribuiraju pedofilske sadržaje nego ga, iz razloga koji, uostalom, nikome i ne bi trebao biti bitan, konzumiraju i pohranjuju u svojemu domu.

Posebno je licemjerno što živimo u civilizaciji koja nominalno štiti dječja prava, ali istodobno ostaje gluha na sve češći i rasprostranjeniji dječji rad. S druge strane odlučnost koja postoji prema progonu i društvenom proskribiranju spomenutih osoba ni približno nije prisutna kada se govori o najtežim kaznenim djelima i njihovim počiniteljima. Na temelju ne tako davnog iskustva sa splitske Rive i sličnih okupljališta možemo zaključiti da je za masu hrvatskih državljana gledanje nastranih oblika seksa na računalu daleko veći grijeh od masovnog paljenja sela ili ubijanja ljudi.

Zakonsko utemeljenje za progon osoba zbog pohrane pedofilskih sadržaja sadržano je u članku 197a. Kaznenog zakona u kojemu stoji: "Tko pomoću računalnog sustava ili mreže proizvodi, nudi, distribuira, pribavlja za sebe ili drugoga, ili tko u računalnom sustavu ili na medijima za pohranu računalnih podataka posjeduje pornografske sadržaje koji prikazuju djecu ili maloljetnike u seksualnom eksplicitnom ponašanju ili koji su fokusirani na njihove spolne organe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina". Premda nesumnjivo sadrži rješenja usmjerena na zaštitu najranjivije populacije, ovaj članak služi i za progon onih koji ni na koji način ne zlostavljaju djecu. Visković je zahvalan sugovornik za raspravu o ovom aktualnom problemu ne samo kao doktor pravnih znanosti i aktivist za zaštitu ljudskih prava ljudi, nego i zbog toga što su na poduljem popisu tema o kojima može argumentirano i zanimljivo govoriti i pitanja seksualnosti. Štoviše, predmet njegova interesa posljednjih je godina upravo erotika, a fragmenti Viskovićeva rukopisa Toposi erotike, objavljivani su i na ovim stranicama, a nedavno i u beogradskom NIN-u. Visković, na početku razgovora, objašnjava na čemu se temelji suvremena pravna zaštita djece i maloljetnika.

Mlada praksa

- Zaštita maloljetnika od psihičkog i fizičkog nasilja, uključujući i spolno, vrlo je mlada praksa u svjetskom zakonodavstvu – počevši, zapravo, od Konvencije Ujedinjenih naroda o zaštiti djeteta, pa odgovarajuće evropske konvencije i njihova preuzimanja u nacionalna zakonodavstva. U prošlosti i to ne samo davnoj, nego i unutar 20. stoljeća, djeca nisu bila posebno pravno zaštićena, ni u obiteljskim ni u odgojno-obrazovnim, ni u radnim, ni u ratnim, ni u spolnim odnosima, već su, naprotiv, bili vrlo "cijenjeni" objekt svih vrsta iskorištavanja i zlostavljanja u navedenim oblastima života. Povijest seksualnosti i erotike posebno pokazuje da su maloljetnici bili naročito dragocjeni plijen spolnih užitaka odraslih, jednako u literaturi, kao i u zbilji.

GLEDANJE SNIMAKA NIJE ZLOČIN
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.