Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
PET AUTOGOLOVA
26. ožujka, 2008.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U nepunih mjesec i pol od osamostaljenja Kosova, Hrvatsku je zapljusnulo toliko krivih zaključaka i teza o tome da to već stvara paralelnu, lažnu stvarnost. Dobro, ona je i dosad bila plodno rasadište političkih bisera koji naglavce okreću svijet, posebno u Tuđmanovo vrijeme kada je, recimo, teza o hrvatskom "predziđu kršćanstva" razbucala zapadni dio ex-yu regije, a umalo i nju samu. Ali, to smo nekako ostavili iza sebe i malo tko je mogao očekivati da će se taj prljavi zavežljaj, bačen kroz vrata, tako brzo vratiti kroz prozor.

Baš to se, međutim, dogodilo, jer je Hrvatska opet počela misliti usijanom glavom jednog trknutog fantaste koji je umislio da je pozvan preurediti cijelu planetu, ako ne i ljudski rod. Ime mu je George Bush, poznat po tome, samo jedan primjer, da je nakon ulaska američke vojske u Bagdad svečano proglasio kraj rata, a ovaj je zatim potrajao još pet godina i nitko još ne zna kada će stati. E, tako nekako se i u Hrvatskoj gleda na osamostaljenje Kosova, a djetinje lakiranje i pojednostavljivanje tog ozbiljnog problema stvorilo je u samo nekoliko tjedana nekoliko biblijski čvrstih, ali sasvim promašenih teza o tome. Evo ih.
 
STABILNOST. Najgluplja tvrdnja koja se u vezi kosovskog osamostaljenja čuje jest da će to donijeti stabilnost u regiji, jer se, vide valjda i slijepci, događa sasvim suprotno. U rekordno kratkom vremenu zatresla se vlast u čak četiri od šest država u ex-Jugoslaviji. Jedna od njih, srbijanska, već je i pala, a jedva je izbjegnuto da se to dogodi i u Makedoniji, dok su u neki oblik krize zapale i vlade u BiH (što je, doduše, trajno stanje i novost bi bila da je obratno) i u Hrvatskoj. Ovo se, naravno, moglo očekivati. U svakoj od spomenutih zemalja živi veća zajednica jedne od sukobljenih strana, Srba ili Albanaca, i nikada od raspada Jugoslavije kriza se nije ovako brzo prelijevala s jednog njenog kraja na drugi. Ako to zovu stabilnost, kako onda izgleda nestabilnost?!
 
KRAJ JUGOSLAVIJE. U hrvatskoj politici i medijima omiljena je teza da je osamostaljenje Kosova zadnji čin raspada Jugoslavije, što će reći nešto što je bilo neminovno i što će konačno staviti točku na ovu priču. Ali, ovo bi prije moglo biti početak nečeg drugog, a to je da bi se Jugoslavija nakon što se rasparala po republičkim granicama sada mogla nastaviti parati po etničkim. Najpogođenija bi opet bila Srbija (vise Vojvodina, Sandžak, Preševska dolina), ali ne bi bili pošteđeni ni ostali (osim Slovenije), najviše BiH i Makedonija, manje Crna Gora i Hrvatska. Ti ostali izveli su iz toga i odgovarajuće pouke i još nitko nije priznao Kosovo. Osim Hrvatske. Ona valjda vjeruje da se problemi ex-yu regije najbolje vide kada ih osmotriš iz Washingtona, puno bolje nego iz Zagreba, Sarajeva ili Podgorice. Evala!
 
NATO. Hrvatska, doduše, ima svoje specifične razloge da ovako smjerno uvažava poglede iz Washingtona, jer se zna da bez priznanja Kosova ona ne bi mogla u NATO, pa čak, o Bože, ni pozvati Busha da je udostoji svojega posjeta. Ali, to nije cijela istina o ovome. Sanader je i bez toga imao svoje razloge za ovako brzo priznanje, a ovi zahtjevi iz Washingtona samo su mu dobro došli kao izlika za to. Kosovska kriza riješila ga je, naime, jednog velikog starog problema jer je potpora NATO-u u Hrvatskoj šiknula na 60-ak posto, a svih prijašnjih godina vukla se negdje između 30 i 40 posto (zbog čega su se u NATO-u ozbiljno mrštili i iz toga je još svašta moglo ispasti).
 
Naravno, Sanader je dovoljno odgovoran političar da bi zbog toga otvoreno dolijevao ulje na kosovsko žarište (zato su se iskazali neki provladini listovi, dižući larmu o tobožnjem dolasku ruskih raketa na hrvatsku granicu). Ali, u krajnjoj liniji nije mu previše mrsko ako će priznanjem Kosova našpranjiti živce druge strane i izazvati malo napetosti prema Srbiji, pa i prema hrvatskim Srbima. Očito ga nije previše briga koliko je ovo dobro za stanje u regiji, a da je u najmanju ruku dvojbeno, govori to da je ovo prvo priznanje jedne etničke zajednice unutar bivših republika za državu, i to računajući čak i ratne godine. Ni Miloševiću i Tuđmanu, naime, nije padalo na pamet priznati samostalnost paradržava koje su stvorili (dvije samoproglašene srpske države u BiH i Hrvatskoj, jedna hrvatska u BiH). Eto, mali lokalni tirani bili su barem u nečemu bolji od velikih.
 

ARITMETIKA POLITIKE: PET AUTOGOLOVA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.