NEOBIČNOST OBIČNOGA
Marina BARIČEVIĆ
7. svibnja, 2008.

Velika izložba Lovrenčićeve slikarske pjesme o ljepoti malih stvari razmotala se prigodno u galeriji poput čudesnog svitka nudeći još jednom na okupu sliko-crtež s kojim smo rasli, voljeli ga i budili se jutrima uz njegove ptice, cvijeće, raspelo s Kristušom, svijećom. Pod motom "Meni nije važno slikarstvo radi slikarstva, nego radi slike", Lovro Artuković je, pak, u recentnom vremenu sve češće autodestrukcije slike odabrao upravo tradicionalnu sliku koristeći naoko metode iz vizualnih medija - filma, videa, stripa

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U zagrebačkim Klovićevim dvorima postavljene su dvije reprezentativne izložbe, koje ilustriraju autentičnost i kontinuitet hrvatske likovne umjetnosti. Ivan Lovrenčić (1917.–2003.) predstavljen je slikarskim djelom pod nazivom "Crtanka života 1951.-2002.", a Lovri Artukoviću (1959.) upriličena je retrospektivna izložba slika pod reklamnim imenom "Najbolje slike". Zajedno su sjajan događaj u kulturnoj ponudi Zagreba, opravdani nastavak nekadašnjeg renomea te ustanove. Premošćuju dvije strane jednako intrigantne umjetnosti, onu moderne i onu suvremene. U svakom djeliću svoje opće, identifikacijske slike zrcale svaka svoje vrijeme, odišu njegovim poimanjem umjetnosti.

Velika izložba Lovrenčićeve slikarske pjesme o ljepoti malih stvari razmotala se prigodno u galeriji poput čudesnog svitka nudeći još jednom na okupu sliko-crtež s kojim smo rasli, voljeli ga i budili se jutrima uz njegove ptice, cvijeće, raspelo s Kristušom, svijećom. Danas zbite u osami, sve te slike, kao u strahu da su izronile u krivo vrijeme, posvjedočuju vlastito kreativno obnavljanje unutar prepoznatljivosti stila, kao i zaokruženost tematske zaokupljenosti unutar postojanosti.
 
Poetski karakter
 
Zanimljivo je da taj graditelj obične ljepote oko nas nikada nije trebao reklamu, budio je osjećaj privrženosti svojoj slici nepatvorenošću sadržaja. Naravno, taj dar leži u slikarskoj naravi Lovrenčića. Naime, njegova se umjetnost oduvijek rasprostirala predjelima čovjekovog sjećanja, bili to prostori djetinjstva i zavičaja ili oni prirode i osjećajne povezanosti s tradicijom i običajima. Sukladno njima manifestira se i njegov slikarski izraz – crtež.
 
Običnost teme nadopunjuje jednostavnost crtovlja, kojima umjetnik riše sliku. Na grafičkim listovima i slikama Ivana Lovrenčića prelamaju se povijesne mijene i potvrđuje slikarski senzibilitet osebujnog autora, koji ukazuje na izvornu osobnost u crtežu i visoku kulturu pikturalnog izraza. Poetski karakter, pak, proizlazi iz začudnog pogleda prema običnim stvarima.
 
Suštu suprotnost Lovrenčiću predstavlja intrigantna i razvikana izložba četrdeset i dvije godine mlađeg Lovre Artukovića. On je umjetnik recentnog poimanja komunikacije s javnošću. Uz naslov izložbe, koji decidirano sugerira da su izložene "Najbolje slike", tu je još niz reklamnih inačica. Nije to posebnost Lovre Artukovića, agresivnost, čak šokantnost, reklama je stvarnost 21. stoljeća. Uz gromoglasnu propagandu za našeg slikara radi i biografski podatak da gostuje trenutno u Hrvatskoj. Rođen i školovan u Zagrebu, preko Berlina došao je izložbom u vizitu doma. Vrijednost više za mentalitet njegovih sunarodnjaka.
 
Artukovićeva izložba sadrži šezdeset "najboljih slika". Granične kote izložbene predstave jesu: početno, slikarski "Tulum" iz osamdesetih godina prošlog stoljeća i zaključna, slikarsko–politička satira izvedena u galerijskom prostoru netom pred otvorenje. Ta slika velikog formata, koja je vrlo zahvalna za oglašavanje svekolike posebnosti autora i aktualne izložbe, primjer je kreativne igre s asocijacijama. Veliko platno dimenzija 280x480 centimetara ima naslov "Potpisivanje deklaracije o pripajanju zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj (Wer hat das Bier bestellt ?!)".
 
"Posljednja večera"
 
Ogradivši se u ime umjetničke slobode i metaforičnosti, da "umjetnik ima pravo biti politički nekorektan", konstruirao je lažnu povijesnu sliku. To je parodija na historijsko slikarstvo, ali i na politiku. Inspiracija je posuđena s fotografija potpisivanja Daytonskog sporazuma, a cilj joj je ironiziranje slikarskih projekcija povijesnih događaja. Prešutjevši da je pomislio i na kolektivnu sliku konstituiranja našeg državnog Sabora, priznao je kako se njegova Deklaracija referira na povijesno slikarstvo Leonarda da Vincija "Posljednja večera".
 

NEOBIČNOST OBIČNOGA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.