MUDA I BUBREZI
Bojan MUNJIN
7. svibnja, 2008.

U projektu "Publike za posebne namjene" sudjeluje šarena skupina slobodno lebdeće inteligencije domaćeg glumišta, od teatrologa i koreografa do redatelja i glumaca, a njihov jedini zadatak jest da jednu te istu predstavu gledaju - desetak puta. Dežurni dušobrižnici odmah su se digli na zadnje noge kako se radi o "zagađivačkom pohodu protiv zdrave pameti", mediji su ovu grupu nazvali "dangubicama opasnih namjera", a prosječni gledatelji su dobacivali kako se radi o - "publici s posebnim potrebama"

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U posljednjih nekoliko tisuća godina kazalište se nagledalo raznih predstava, od onih sa patosom do onih za razveseljavanje, od onih na pozornici do onih u kontejneru, od onih u stihovima do onih bez riječi... Bilo je i predstava koje su izvedene samo jednom ili onih koje uopće nisu izvedene, obično zbog bolesti, što znači iz političkih razloga, ali još nismo gledali predstavu koje fizički nema jer glumci u njoj ništa ne izvode nego sjede u – publici.

U našem slučaju radi se o projektu pod nazivom Publika za posebne namjene, koji je pod patronatom Teatra &TD smislio glumac Vili Matula, inače specijaliziran za kreacije smještene izvan zemljine sile teže koje običnim smrtnicima idu na živce jer oni u pravilu smatraju da je nenormalno ako ljudima obje noge nisu čvrsto na tlu. U projektu sudjeluje šarena skupina slobodno lebdeće inteligencije domaćeg glumišta, od teatrologa i koreografa do redatelja i glumaca, a njihov jedini zadatak je da jednu te istu predstavu gledaju - desetak puta.
 
Gubavci i punđe
 

Dežurni dušobrižnici odmah su se digli na zadnje noge kako se radi o "zagađivačkom pohodu protiv zdrave pameti", mediji su grupu Vilija Matule nazvali "dangubicama opasnih namjera", a prosječni gledaoci su dobacivali kako se radi o - "publici s posebnim potrebama". Jer, idiotski je jednu predstavu gledati deset puta, uvjeravati druge kako to ima misla i proglašavati taj čin izvedbom. Ili baš nije tako?
 
Bilo bi lako kada bi se radnja ove priče zbivala, na primjer, u Amsterdamu u kojem bi Publika za posebne namjene bila doživljena ako ništa drugo onda kao jedna od stotinu intelektualnih igračaka u okruženju sloboda svih vrsta, ali u Hrvatskoj je gotovo opasno nešto raditi i na temu kritičkog propitivanja i na temu kazališne publike jer je ona tradicionalno naučila da tupo gleda u ono što joj se servira, a poslije da u foajeu laže kako joj se predstava dopala. U tom (hrvatskom) grmu leži (kazališni) zec.
 
Publika za posebne namjene trenutno u javnosti funkcionira na razini grupe gubavaca jer oni na pozornici ne vole kada ih netko "namjerno" gleda osim "publike koja uvijek dolazi u teatar" (Darko Stazić, ravnatelj kazališta Gavella), a oni iz gledališta ne vole "uljeze koji ometaju predstavu" (Jutarnji list) jer se time očito ruši kombinacija punđi, hinjenih osmijeha, komadića moći za pokazivanje i svih onih kreveljenja na koja smo navikli na našim provincijalnim vašarima taštine. Psihološki gledano, Publika za posebne namjene djeluje "kao nepokretni pokretač", kako kaže dramaturginja Irena Ćurik, članica Publike, jer "posjeduje izraziti potencijal proizvođenja krize samom participacijom – bezmanifestno - u sveukupnosti domaće kazališne proizvodnje".
 
Treniranje nadrealizma
 

Tako je ravnateljica ZKM-a, čiju je predstavu "Najbolja juha! Najbolja juha!" Publika za posebne namjene gledala već šest puta, izjavila kako ju nitko o projektu nije obavijestio, dio glumaca zaključao se u garderobe mrmljajući sebi u bradu da je "lako na tuđoj pameti praviti posao", dok iz partera stižu povici kako se radi "o rasipanju novca poreznih obveznika".
 
Što dakle hoće Publika za posebne namjene? O tome kreator projekta Vili Matula za Feral kaže sljedeće: "Publika za posebne namjene nije posebna po nekoj posebnosti svojih pripadnika, ekskluzivnosti članstva, nego upravo po svojoj posebnoj namjeni. Publika se uspostavlja supostavljanjem uz razne vrste izvedbi: kulturne, sportske, pravne, političke, religiozne, akademske i slično. Svi izvođači cijeli život naporno vježbaju ne bi li nam skrenuli pažnju i ne bi li nam zarobili pažnju. Kazališni magovi i žreci računaju na nevinost prvog doživljaja predstave, a mi stari zavodnici, mi moramo biti uvježbani, i sve što lažemo ima svrhu i smisao u dubokoj istini do koje se navodno na koncu probijamo. Sada mi vježbamo gledanje i izvođenje gledanja. Ne damo da nam se skreće pažnja." Zašto je sve to važno u kulturalnom smislu?
 

MUDA I BUBREZI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2023 Feral Tribune. All rights reserved.