KAKO PROLAZE NAPUŠTENA DJECA STRANCI U HRVATSKOJ?
NEVINOST BEZ ZAŠTITE
Bojan MUNJIN
7. svibnja, 2008.
Nakon što su prošla kroz svačije ruke, izložena dugotrajnim
i iscrpljujućim putovanjima, djeca ilegalni migranti koja se sama nađu u
Hrvatskoj u jadnom su stanju: iscrpljena i zaplašena do koštane srži,
dezorijentirana i nepovjerljiva, i često uopće ne znaju gdje se nalaze. Kada
djeca nekako stignu do Zagreba, čeka ih Dom za djecu u Dugavama kao
"prihvatna stanica" i smještaj zajedno s – maloljetnim delinkventima.
Država ih potom otprema, uz nesigurnu pratnju, prvim vlakom do granice pa nije
izvjesno gdje će se uopće ta djeca naći i hoće li se zaista vratiti u zemlje iz
kojih su došla
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Iako je Hrvatska još davno potpisala Konvenciju UN-a o pravima
djece, djeca migranti koji se nađu na području RH iz bilo kojih razloga bez
pratnje roditelja – u nebranom su grožđu. Takve djece stranaca ima godišnje u
Hrvatskoj oko 300, iako domaći stručnjaci za migracije kažu da se ova brojka
mora pomnožiti barem s pet jer Hrvatska još u mnogočemu nije organizirana
pravna država, ilegalni lanci migracije prolaze joj kroz prste, ali na kraju
tih ruta najveće žrtve su djeca.
Iako prema članu 2. Konvencije, "djeca odvojena od roditelja
imaju pravo na isti tretman i prava kao i djeca koja u zemlji imaju stalno
prebivalište", domaće i međunarodne organizacije upozoravaju da skrb nad
djecom koja se ilegalno nalaze u Hrvatskoj jest sve drugo samo ne zadovoljavajuća.
Skrb u takvim domovima daleko je ispod maksime Konvencije da "najbolji
interesi djeteta trebaju imati prednost u svim aktivnostima koje se odnose na
djecu" (čl. 3.), takva djeca često "nestaju" iz ustanova u kojima
su smještena i nije uopće sigurno hoće li se naći u sigurnim rukama i gdje će
se uopće naći kada ih se vraća u zemlje iz kojih su došla.
Prosjačka država
"Tretman prema takvoj djeci koja ulaze u Hrvatsku
katastrofalan je", kaže za Feral Lovorka Marinović, predstavnica Međunarodne udruge za
migracije (IOM) u Zagrebu, "jer ona već na granici dobivaju skrbnike iz
prvog centra socijalne skrbi, koji se na primjer nalazi u Sisku, a kada to
dijete dođe do Doma za odgoj djece Dugave u Zagrebu – skrbnik ga često više
nikada ne vidi". Nakon što su prošla kroz svačije ruke, izložena
dugotrajnim i iscrpljujućim putovanjima, djeca koja se sama nađu u Hrvatskoj u
jadnom su stanju: iscrpljena i zaplašena do koštane srži, dezorijentirana i
nepovjerljiva, i često uopće ne znaju gdje se nalaze...
Problemi na granici tu se ne završavaju jer u malim pograničnim
mjestima socijalne službe nemaju dovoljno sredstava da dopreme ovakvu djecu do
domova za smještaj u većim gradovima.
"Socijalni radnici nas mole da prevezemo djecu do Zagreba
jer sami nemaju službeni auto ni novaca za autobus, a mi to ne možemo jer se
djeca ne smiju pratiti pod oružanom pratnjom", žale se djelatnici MUP-a.
Kada djeca već nekako stignu do Zagreba, čeka ih Dom za djecu u Dugavama kao
"prihvatna stanica" i smještaj zajedno s – maloljetnim delinkventima.
"Takva djeca trebala bi biti smještena u specijalizirane domove u kojima
bi bili medicinski pregledani i valjano tretirani u odnosu na traume kroz koje
su prošli", kaže Lovorka Marinović, "a Dom u Dugavama, kao i
drugi takvi domovi to nisu jer nemaju prostorne uvjete i specijalizirano
osoblje za skrb nad takvom djecom".
Ovu činjenicu priznaje u izjavi za Feral i ravnatelj
Doma u Dugavama Božo Vrkljan,
rekavši kako su djeca bez pratnje u Hrvatskoj za njih "nepoznanica u
svakom pogledu", što govori o svoj tragičnoj apsurdnosti situacije u kojoj
se ovakva djeca nalaze. "Ono najupadnije jest da su djeca po dolasku
higijenski zapuštene vanjštine, iscrpljena i izgladnjela. Za takvu djecu ne
provodi se inicijalni zdravstveni pregled pa osim prethodno spomenutih
karakteristika (što može zaključiti svatko na prvi pogled), nemamo saznanja o
detaljima njihova zdravstvenog statusa i bilo kakvog rizika s tog osnova",
kaže naš sugovornik.
Birokratsko ludilo
Prema Konvenciji o pravima djeteta (čl. 22.) "vladina
tijela uključena u pružanje usluga djeci odvojenoj od roditelja trebaju
surađivati za dobrobit djece bez pratnje", ali zaposlenici Doma u Dugavama
ne znaju podatke o takvoj djeci koje bi morali znati, a koje im je trebao
dostaviti netko drugi. "Maligni problem u Hrvatskoj jest što ne
funkcionira sustav socijalne zaštite kao specijalizirana i koordinirana mreža u
kojoj bi svi koji u njoj sudjeluju - centri socijalne skrbi, zdravstveni
timovi, MUP i upravna tijela – funkcionirali jedinstveno na poslu pomoći
ovakvoj djeci", kaže Lovorka Marinović. Od 1997. do danas kroz Dom
u Dugavama prošlo je 1400 djece stranaca bez roditelja, koji su u Dom stizali
na najrazličitije načine iz tridesetak zemalja: Rumunjske, Ukrajine, Moldavije,
Litve, država bivše Jugoslavije, Albanije, Čečenije, Kameruna, Iraka...
NEVINOST BEZ ZAŠTITE
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|