IGOR GRBIĆ, PULSKI PISAC I PREVODITELJ, INDOLOG
I ANGLIST, GOVORI O VULGARIZACIJI KULTURE, ISTRI, INDIJI, TE O MITOVIMA I VREMENU
TUPAVE LITANIJE I PONIŽAVAJUĆI PONOS
Darija ŽILIĆ
7. svibnja, 2008.
Ja Istru ponajmanje osjećam
kao nekakvu rodnu grudu kojoj bih pjevao tugaljive zaljubljene stihove. Prije
se osjećam kao promatrač sa strane, pridružen gugutavom zboru i fizičkih
stranaca koji se smjesta zaljube u Istru i osjete neku njenu dubinsku čaroliju.
Zato me ne zanima nikakvo istarstvo, istrijanstvo ili istrijanašenje, nikakvo
grlato obznanjivanje da samo anđeli znaju kako je u raju, a i svi što su jednom
bar Istru vidjeli. To je najobičnija varijacija uvijek jedne te iste tupave
litanije o izabranosti vlastite parcele kugle zemaljske i ponižavajućeg ponosa
na nju i pripadnost istoj
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Igor
Grbić rođen je 1970. u Puli. Nakon svršenog studija
engleskog jezika i indologije bio je prvi gostujući lektor hrvatskog jezika i
književnosti na Sveučilištu u New Delhiju. Piše poeziju, prozu, esejistiku i
znanstvene članke, te prevodi s engleskog, talijanskog, njemačkog, francuskog i
hindskog. Objavio je dvadesetak knjiga prijevoda, i to djela Rushdieja, Thoreaua, Atwoodove, Vivekanande... Osim na hrvatskom, Grbić piše i na engleskom i
talijanskom. Živi i radi u Puli, gdje na Filozofskom fakultetu predaje sanskrt,
a na Visokoj učiteljskoj školi englesku književnost. Nedavno mu je u izdanju Durieuxa objavljena knjiga eseja pod
naslovom "U doba vremena".
-
Ono što vaše eseje čini posebnima jest povezivanje filozofije, književnosti i
filologije. Naime, odlučno odbacujete površnost vremena u kojem živimo. Štoviše,
vi vrlo negativno određujete to vrijeme kao kaljužu u kojoj svatko može biti
sve, vrijeme neuređeno, izopačeno...
- I ne znajući, naravno, ključnu krilaticu
našeg doba fiksirao je Andy Warhol
kad je najavio da u budućnosti svakog čeka njegovih pet minuta slave. Doista,
to jest logika na kojoj počiva svaki tzv. reality show, izraz koji
obuhvaća i znatan dio današnje tzv. književnosti, ali i umjetnosti uopće. To je
zapravo ista pojava koju je Béla Hamvas,
duha daleko zdravijeg, dalekovidno prepoznao kao vertikalnu barbarizaciju.
Drugim riječima, poplave barbarskog mentaliteta koje kulturu proždiru
horizontalno, duž zemaljskih meridijana i paralela, stvar su prošlosti, a u
moderno (i, kako to neki hoće, postmoderno) doba zamijenila ih je barbarizacija
koja unutar jednog te istog društva kulturu proždire odozdo nagore.
Vrijednosti koje su se još donedavna
smatrale vulgarnima, neukusnima, sirovima ili bar trivijalnima prerastaju u
modu i modus koji estetskim drže već i kritičari i teoretičari. "Kulturne"
rubrike u novinama na naše se oči pretvaraju u žuti tisak o kulturnjacima,
"kulturne" emisije na televiziji u spektakle o njihovim nevažnim
međusobnim čarkama i ne znam zašto bih išta od toga preporučio ikom tko odrasta
i želi dobiti uvid u kulturna zbivanja.
Naročite
silnice
-
U vašim esejima nalazimo referiranje na razne kulture - na kulturu stare
Indije, na drevne svjetske mitove, no ipak je zanimljivo da se uvijek vraćate
Istri. Uostalom, knjiga "Istrija glagoljušta" posvećena je Istri. I u
novoj knjizi nalazimo eseje u kojima vas samo ime mjesta uvlači u stvaranje
mitske priče, temeljene na jeziku...
- Priznajem da prije ovog pitanja nisam
toga uopće bio svjestan. Bit će da Istru u tolikoj mjeri uzimam kao meni najprirodnije
mitopoetsko ishodište. I to je ono bitno. Ja jesam rođen u Istri i u Istri
živim, ali nju ponajmanje osjećam kao nekakvu rodnu grudu kojoj bih pjevao
tugaljive zaljubljene stihove. Stran mi je bilo kakav zavičajni i domoljubni
patos. Prije se osjećam kao promatrač sa strane, pridružen gugutavom zboru i
fizičkih stranaca koji se smjesta zaljube u Istru i osjete neku njenu dubinsku
čaroliju. Zato me ne zanima nikakvo istarstvo, istrijanstvo ili istrijanašenje,
nikakvo grlato obznanjivanje da samo anđeli znaju kako je u raju, a i svi što
su jednom bar Istru vidjeli.
To je najobičnija varijacija uvijek jedne
te iste tupave litanije o izabranosti vlastite parcele kugle zemaljske i ponižavajućeg
ponosa na nju i pripadnost istoj. Meni Istra kao prostor znači više od bilo
koje druge točke u kojoj sam bio samo zato što mi, iz nekog razloga, Riječ kroz
njeno grumenje progovara jasnije no bilo gdje drugdje. Svakako, to jest
olakšano činjenicom da sam ovdje i rođen i da moja duša najlakše reagira na
podražaje upravo ovakvih stabala, kamenja i mora. Štoviše, mogu reći da i po
mom osjećaju u Istri uistinu jesu na djelu neke naročite silnice. Ali, iako sam
i sam krajnje sumnjičav prema autorskim izjavama o vlastitim djelima, ipak ću
se usuditi ustvrditi da "Istriju
glagoljuštu" doista nije razumio nitko tko je zaključio da, u
konačnici, glagolji o Istri.
TUPAVE LITANIJE I PONIŽAVAJUĆI PONOS
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|