GRA
Boris RAŠETA i Goran BORKOVIĆ
14. studenoga, 2002.

Od osamostaljenja Republike Hrvatske čitav se državni aparat ove nejake zemlje iz petnih žila upinje kako bi omogućio lagodan život pripadnicima političke klase: imaju goleme plaće pojačane kojekakvim dodacima, besplatno ili jeftino stanuju, gotovo besplatno jedu, na račun države voze se i liječe, imaju pristup povjerljivim informacijama kojima se često koriste za vlastite materijalne probitke... Građani bi pred time trebali zatvoriti oči, jer imaju biti sretni što ih vode nacionalni odličnici, koji sve to zaslužuju

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Zavlačeći ruku u vlastiti džep kako bi kupio kartu za prošlogodišnju predstavu “Kralja Leara” na Brijunima, Ivica Račan u hipu ustanovljuje žalosnu činjenicu - u njemu nema ni kune! Hrvatski premijer, dakako, do gotovine može doći razmjerno lako. Dovoljno je samo da to snažno i iskreno poželi, pa se za pomoć obraća bivšem koalicijskom drugu, Ivanu Jakovčiću, koji je, kao buržuj staroga kova, zadržao naviku da u džepu nosi i banknote, a ne samo službene kreditne kartice. Izlaz iz mučne situacije tako, ipak, biva pronađen, pa sreći i veselju nema kraja ni konca. S kupljenom kartom premijer se, uz brojnu svitu, može prepustiti glumačkim majstorijama Teatra Ulysess...

Kada nemaju novca u vlastitom džepu, hrvatski političari - s opisanom lakoćom - posežu za tuđom gotovinom. No, u pravilu to nije posudba i nije privatni džep. Oni od jutra do mraka, žive na račun države. Ako ne stanuju u državnim stanovima i rezidencijama ili u stanovima koje im iznajmljuju privatnici, smješteni su u velebnim zdanjima koji u gruntovnici glase na njihovo ime; u luksuznim automobilima voze ih profesionalni vozači; u džepu im je uvijek spremna kreditna kartica koju plaćaju porezni obveznici. Objeduju u službenim restoranima čije su cijene prilagođene platežnim mogućnostima gradskog proletarijata - u Saboru obilan ručak stoji petnaestak kuna - ako se razbole, liječe se, na najvišoj razini, o državnome trošku. Franjo Tuđman i Gojko Šušak o trošku države liječeni su u inozemstvu; o trošku države, s jednako upitnom legalnošću, kod kuće se liječi general Janko Bobetko. Te privilegije nema nijedan obični smrtnik. Daju brojne, često naručene intervjue na televiziji i u drugim medijima, pažljivo peglaju svoj imidž, a s brojnih paradužnosti (nadzorni odbori, šefovske funkcije u raznim sportskim savezima...) utječu na sva javna imenovanja i razrješenja. Kada odu u mirovinu, ne moraju se brinuti kako će dočekati kraj mjeseca. Cijeli je sustav prilagođen tomu da državne dužnosnike opslužuje od jutra do mraka, kao da hrvatska država ima silnu sreću što su baš oni, a ne neki drugi, zaduženi za skrb o njezinoj dobrobiti. A za trošenje državnog novca oni ne odgovaraju nikad.

GRA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

HRVATI PREZIRU I OBOŽAVAJU POLITIČARE

POLITIKA SE ISPLATI

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.