SABRANA DJELIDBA
Ivan LOVRENOVIĆ
14. studenoga, 2002.

Književni život u Bosni i Hercegovini otišao je čak korak ispred etnopolitičkih nastojanja, on se ustvari ponaša kao njihova borbena prethodnica. Ono što u političkom životu ipak još uvijek nije obavljeno do kraja, u književnom jest: potpuna djelidba. Pri tomu najveću štetu trpi sama književnost, pristajući na mizernu ulogu sluškinje, a na najgori poraz pristaju sami pisci

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Morfologija književnoga života u Bosni i Hercegovini u frapantnoj je podudarnosti s glavnim etnopolitičkim trendovima. Osnovne konture te morfologije bile su naznačene već u onom ideološkom konceptu triju zasebnih tzv. nacionalnih (u biti: etnokonfesionalnih) kultura, kakav je postuliran na samu početku višestranačja 1990. godine, a potom kroz ratnu kataklizmu doveden do apsurdnih krajnosti, da bi te krajnosti u dejtonskom političkom okviru postale legalizirana i naviknuta svakodnevica. S jednom važnom napomenom: književni život je čak korak ispred etnopolitičkih nastojanja, on se ustvari ponaša kao njihova borbena prethodnica. Ono što u političkom životu ipak još uvijek nije obavljeno do kraja, u književnom jest: potpuna djelidba na tri zasebna etnička “korpusa”.

Taj koncept primjenjuje se u obrazovnom sistemu po cijeloj njegovoj vertikali, u sustavu nacionalnih kulturnih institucija i njihovih programa, u diskursu pripadajućih vjerskih zajednica, dakle, svuda gdje se prakticira etablirana nacionalna kultura i gdje je tzv. nacionalni interes predmetom zaštite, službene ili samoproglašene, svejedno.

Neću reći ništa novo ni iznenađujuće kada ustvrdim da pri tomu najveću štetu trpi sama književnost, da pri tomu na najgori poraz pristaju sami pisci. Književnost u takvoj “primjeni” gubi sve od svoje autonomije, koja je ionako relativna i za koju se uvijek iznova mora “krvavo” boriti, pristajući na mizernu ulogu sluškinje. (Nekad davno ancilla theologiae, potom partije i klase, sada etnije/konfesije – ima li velike razlike u tom služenju, ima li kraja služenju?) Ostaje bez ijednoga svojega imanentnog razloga, a sav joj smisao biva iscrpen u jednomu – da bude dokazom i jednim od simbola nacije/etnije. I njezinoga kontinuiteta, svakako barem malo duljega i starijega od onih drugih dviju – tako prokleto susjednih i prokleto sličnih, istojezičnih. To je ujedno i druga stvar koje se književnost na svoju štetu odriče, prihvaćajući isključivu uskoetničku definiranost: odriče se svoje izvorne i “prirodne” bosanskohercegovačke polifonosti i kontekstualne upletenosti u cjelinu, odbacuje polivalentnost vlastitoga literariteta i kulturalnog backgrounda. To je ono za što su najbolji i najlucidniji među proučavateljima bosanskohercegovačke književne, književnopovijesne strukture uvijek osjećali da je njezina differentia specifica u širemu južnoslavenskom kontekstu, a što je genijalni esejist Midhat Begić, možda i najveći među njima, najevropskiji svakako, davno imenovao kao dinamičnu kompozitnost.

SABRANA DJELIDBA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.