VOZIŠ LI SE S HERCEGOVCEM?
Viktor IVANČIĆ
15. studenoga, 2002.

Slika uprosječenog Hercegovca kakvu promiče reporter Slobodne Dalmacije, autentičan je hrvatski stereotip, skovan za potrebe latentne rasističke neiživljenosti. Nije riječ o reporteru, već o općoj viziji uljeza kakvu je za sebe sagradio tipični hrvatski malograđanin – svejedno je li on “pitomi Dalmatinac” ili “kultivirani Zagrepčanac” – koji se ne može iščupati iz blata svojeg izvornog šovenstva

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Što je prvo što će učiniti Hercegovac nakon prometne nesreće koju je prouzročio svojim BMW-om? – postavlja pitanje ulični distributer suvremenog vica, tonom hinjene konspiracije, dok slušači skupljaju usne i napeto strižu ušima. – Sklopit će mobitel! – glasi odgovor, praćen porcijom odobravajućeg smijeha.

No nakon smijeha obično slijede suze – Hercegovac u vicu, za razliku od Bosanca, to je klasična igračka-plačka – a nakon suza, posebice ako one poprime obilnije razmjere, stvari se također razvijaju prema poznatom scenariju: novinari dolaze na lice mjesta...

Tjedan dana nakon tragične pogibije dviju šesnaestogodišnjih djevojaka u Makarskoj, Kate Erceg i Ane Andrijašević, koje je svojim BMW-om usmrtio maloljetni I. P. – inače sin Marijana Primorca, hercegovačkog tajkuna nastanjenog u Makarskoj – na poprište zbivanja stiže reporter Slobodne Dalmacije, s ambicijom da prikaže “političke i sociološke konotacije koje su se u svoj svojoj silini uplele u ovu prometnu nesreću”. I tu počinje jedna druga priča, “priča o Makarskoj u posljednjih deset godina”, koja “samo naizgled nema veze s onom koja se tragično rasplela na nogostupu kraj srednje škole Fra Andrija Kačić Miošić”.

Elem, izvještava reporter, predratno društveno bogatstvo Makarske u proteklom je desetljeću “prešlo u ruke novih kapitalista, porijeklom pretežno iz Hercegovine, koji su se uglavnom obogatili u ratu”; Makarska je postala “meka hercegovačkog kapitala, pogotovo onog iz tzv. Prlićeve skupine”; grad i njegove nekretnine zaposjeli su “hercegovački maheri” i “sve što se gradi po Makarskoj, gradi se kapitalom iz Hercegovine”; odatle slijedi politička metamorfoza, pa je predratna “crvena Bologna” unutar “crvene Dalmacije” ustuknula pred HDZ-om, odnosno “nabrijanim hrvatstvom čiji je epicentar bio s druge strane Biokova”; “tradicionalno uporište ljevice” i “jedno od najpitomijih mjesta nekadašnje pitome Dalmacije” uvećalo se za 25 posto stanovništva, a HDZ redovito odnosi pobjede u izbornoj jedinici Zelenka, “kvartu na ulazu u Makarsku koji je naseljen uglavnom doseljenicima iz Hercegovine”... Sve to pobraja novinar u reportaži povodom prometne nesreće, pod simptomatičnim naslovom “Smrt u sudaru svjetova”, i tako dolazi do ključnoga pasusa u tekstu:

“Otac mladoga vozača, 44-godišnji Marijan Primorac (nadimkom Prndelj), upravo je jedan od najvažnijih ljudi iz one frakcije nove hecegovačke elite koja se u javnosti naziva ‘Prlićevom skupinom’; njegova velika, kamena obiteljska trokatnica smještena je upravo na makarskoj zaobilaznici. S druge strane, stradale djevojke dolaze upravo iz tradicionalnog makarskog miljea, iz obitelji koje žive u središtu grada.”

Pred nama je dakle detaljna slika arhetipskog sraza, suvremeni nastavak sage o Rimljanima i Barbarima: izdanak sirovih došljaka – plemena primitivnih, bogatih, korumpiranih, beskrupuloznih i politički kurentnih uljeza, koje se poput tumora širi po perifernim dijelovima umornoga gradskog tkiva, krčeći put prema središtu – nasrće svim svojim konjskim snagama na uljuđeni i pitomi domicilni živalj, štoviše, po godinama i spolu na najneviniji segment još živuće autohtone tradicije, i tragedija je naprosto neizbježna. Krv je prolivena, “sudar svjetova” ubire neizbježni danak u ljudskim životima. Huntingtonovski clash of civilizations inkarnira se u malom lokalnom paklu, neizdrživoj traumi nasilnog sparivanja podbiokovskog asfalta i zabiokovskog kamenjara.

Pomno sklepana arhitektura užasa, dakako, ruši se pri svakom drukčijem plemenskom rasporedu aktera u prometnoj nesreći. Da je mladi i bahati Hercegovac svojim BMW-om unesrećio dvije Hercegovke, na primjer, priča bi pala u vodu i zagubila se na rubovima stranica crne kronike, uz vjerojatne zlurade komentare paraurbane čaršije. Da je pak za upravljačem sjedio “fetivi” Makaranin, bez obzira bi li njegove žrtve bile Hercegovke ili Makaranke, stvar bi završila zbornim naricanjima nad strašnim i zlosretnim stjecajem okolnosti. Jedino činjenica da je Barbar usmrtio Rimljanke – makar to učinio nenamjerno – postiže efekt prema kojemu “stjecaj okolnosti” prestaje biti kategorijom slučajnosti. Doživljaj slučajnosti kao fatuma, kako nas poučavaju teoretičari ideologija, uvjetni je refleks “zarobljenog uma”. U tom indoktrinirajućem mentalnom kodu, maloljetni I. P. gubi sva svojstva svoga individualiteta i svodi se na bezglavo jureći simbol omraženog kolektiva.

Slika uprosječenog Hercegovca kakvu promiče reporter Slobodne Dalmacije, naime, autentičan je hrvatski stereotip, skovan za potrebe latentne rasističke neiživljenosti. Nije riječ o reporteru, već o općoj viziji uljeza kakvu je za sebe sagradio tipični hrvatski malograđanin – svejedno je li on “pitomi Dalmatinac” ili “kultivirani Zagrepčanac” – koji se ne može iščupati iz blata svojeg izvornog šovenstva, umotanog u “urbani” ili “domicilni” staniol. Tome hrvatskom malograđaninu dogodilo se ono najgore: da potentni uljezi – bića na koje je projicirao uzroke svoje svekolike nesreće – istodobno postanu avangarda u realizaciji njegovih davnih i tajnih nacionalističkih snova. Hercegovac je za njega, hrvatskog malograđanina, u isto vrijeme predmet najmračnije političke pohote i objekt permanentne “građanske” mržnje.

Tehnički, stereotipna slika Hercegovca – lukavog, beskrupuloznog, razbojnički agilnog, “rodbinski uvezanog” i neumjereno bogatog – ponajviše nalikuje onome Židovu s nacističkih karikatura što se, poput kakvog obrezanog Baje Patka, kupa u zlatnicima i orgazmira u beskraju čeličnosivog trezora koji guta opljačkano “društveno bogatstvo”. Faktički, Hercegovci su nadomjestak za nepovratno izgubljene Srbe, neka vrsta kolektivnog kontejnera u koji “uljuđeni” Hrvati danas odlažu vlastite loše savjesti. Demonizira li ih se en general, kao što se to donedavno činilo s neprijateljskim nacionom, oni postaju glavni simbolički nositelji opće društvene regresije.

Utoliko je tipično što se raskrinkavanja hercegovačke uloge u erupciji krvi na asfaltu poduhvatila upravo Slobodna Dalmacija: gotovo punih deset godina taj je list toliko agresivno “hercegovizirao” južnu hrvatsku pokrajinu – izlijevajući pritom slapove mržnje prema Srbima i Muslimanima – da se činilo kako njegovi urednici cjelokupnu čitalačku publiku doživljavaju kao onu “Prlićevu skupinu”. Sadašnjim zauzimanjem radikalno drukčijeg stava prema Hercegovcima kao kolektivitetu, uređivači Slobodne samo umišljaju da su se pomakli s iste stare šovenske pozicije. Promijenila se, međutim, samo maska dežurnoga zlotvora, kao sredstvo protiv bljuvanja u ogledalo.

Mit o univerzalno štetnom Hercegovcu – primitivnom, rabijatnom, podmuklom i privilegiranom uljezu – potreban je, naime, da bi se očuvao mit o njegovom navodnom nacionalnom opozitu: o “uljuđenom” iliti “urbanom” iliti “pitomom” hrvatskom malograđaninu – također kodiranom u plemenskom i geografskom smislu - koji nije ni primitivan ni prostački sirov, koji nije ni pohlepan ni častohlepan, koji nije ni nacionalno uspaljen ni ksenofobičan, naposljetku, koji nikada ne glasa za HDZ. Prema tom imaginariju, Hrvatska je kroz čitavo desetljeće stenjala pod nekom vrstom inozemne okupacije, minimalno različite od one koju su joj nametnuli Srbi.

Prava je istina, međutim, da prosječan državotvorni Hrvat, ponikao u autohtonom miljeu, odškolovan u boljim gimnazijama i zanatskim školama, raspolaže svim klasičnim “hercegovačkim” atributima. On je masovno podupro Tuđmanov i Šuškov nacionalni projekt, radujući se “dinarskim” revolucionarima koji će za njega obaviti prljave poslove; on je “uljuđeno” njupao kremšnite ili “pitomo” lovio špare dok su pljačkali i izbacivali iz stanova njegove susjede Srbe, sluteći da će jednom krivnju za te nelagodnosti moći svaliti na “Hercegovce”; on je, na koncu, toliko uznapredovao u svome antiprimitivizmu da mu sam pogled na bijele čarape mami iz usta sočnu frazu u kojoj će spomenuti “majku seljačku”, ali tiho, ispod glasa, da ga netko ne bi čuo i upoznao u jedinom vjerodostojnom izdanju.

I to je cijela priča o “političkim i sociološkim konotacijama koje su se u svoj svojoj silini uplele u ovu prometnu nesreću”. Ovaj autor priznaje da mu je puna kapa takvih “konotacija” i njihovih “silina” koje se na ovim prostorima ustrajno medijski i ideološki servisiraju, s ambicijom da “objasne” ama baš svaki segment tragike svakodnevnog življenja: gotovo kompletna historija balkanskih drama, uostalom, temelji se na primjenama postulata o ugroženom domicilnom stanovništvu, koje je po definiciji djevičanski nevino i ostavljeno na milost i nemilost zlodusima koji nezadrživo pristižu s periferije. Ta se “silina” hrani uvijek istim dozama rodoljubnog patosa i uvijek istom mazohističkom željom da se “sudar svjetova” doista zbije i objasni razloge naše svakodnevne mizerije.

Za promjenu, potrebno je samo malo hrabrosti da se čovjek – pojedinac - odigne od voljenoga tla i iskaže mrvu zdrave ignorancije prema magnetskoj privlačnosti rodne grude. Tko ima muda i usudi se pogledati u zrcalo, ustanovit će da Hrvat i Hercegovac nalikuju kao jaje jajetu.

VOZIŠ LI SE S HERCEGOVCEM?
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.