Interview



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Word Trade

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
15. studenoga, 2002.

SINIŠA LABROVIĆ, JEDAN OD NAJPROVOKATIVNIJIH MLADIH HRVATSKIH LIKOVNIH UMJETNIKA

GORI U SEDLU
Hrvoje PRNJAK
15. studenoga, 2002.

“Da sam iz Grožnjana, a ne iz Sinja, možda ne bih bio u ovoj mjeri društveno angažiran. No u Sinju imamo alkarstvo, koje je bilo oduvijek nadraženo, ali u posljednjih nekoliko godina ono je puna erekcija militarizma kojemu je strašno mrsko svršiti”

< > | cijeli članak | verzija za tisak

“Osjećam blagi stid pred slikarima, jer radeći performanse i instalacije, ulazim u segment likovnosti, a slikarsko znanje mi nije odviše bogato”, skromno će se predstaviti Siniša Labrović, inače profesor književnosti, zapažen posljednjih godina po performansama i instalacijama sa snažnim pečatom društvenog angažmana.

“Zašto sam, kako kažete, angažiran? Ne mogu ignorirati stvarnost koja me okružuje, bez obzira bavio se likovnošću ili književnošću! Ako je ijedno društvo do kraja uronjeno u politiku, odnosno bitno određeno njome, i hijerarhijski i na druge načine, onda je to upravo hrvatsko društvo. Naprosto nije vrijeme za nekakav larpurlartizam. Možda je to staromodno, ali mislim da estetika nekog vremena govori i o etici tog vremena. Dakle, estetika bez etike nema puno smisla. S druge strane, ne možemo umjetnički čin svesti ni na pisanje parola. Svojim radovima ne komentiram, nego samo pokušavam postaviti neka pitanja”, obrazložit će Labrović, svjestan da ta pitanja najčešće ostaju bez odgovora, budući da je najprijemčiviji oblik umjetnosti u Hrvata onaj koji ne postavlja pitanja, ne traži napor razumijevanja i preispitivanja. Uostalom, živimo u zemlji u kojoj nije ništa čudno da se suci, liječnici, pravnici i ostale perjanice s formalno intelektualističkim pedigreom “društvene elite” sve više javno oduševljavaju Thompsonovom poetikom “baci bombu, goni bandu”, dok ih “elitniji” oblici kreativnosti, pa tako i performanse ili instalacije, rijetko zanimaju.

- U kojoj mjeri na prisutnost aktualnih društvenih tema u vašim instalacijama utječe činjenica da ste iz Sinja, a ne recimo iz Grožnjana ili Kloštara Podravskog?

- Pa, ne trči se Alka u Grožnjanu! Upravo na primjeru Alke vidimo što su igre društvene moći, a iz nje se dade iščitati i koliko ozbiljno uzimamo vlastitu povijest. Ni traga onoj ležernosti koja bi folklorne priredbe uistinu trebala pratiti, kao što je to slučaj primjerice u engleskim dvorcima, gdje kostimirani vitezovi zabavljaju djecu turista, ali im ne pada na pamet dijeliti političke lekcije bilo kome niti si umišljati da je njihova predstava od nacionalne važnosti.

- Što mislite, otkuda takve razlike?

- Alkarstvo je bilo oduvijek nadraženo, ali u posljednjih nekoliko godina ono je puna erekcija militarizma kojemu je strašno mrsko svršiti. Znate, Alka se, onako vojnički hijerarhizirana, uvijek trčala “protiv nekoga”, a tog neprijatelja je određivao netko drugi, netko moćniji. Tako je i čojstvo tih junaka bilo u rukama nekog drugoga. Zato su oni u autoritarnoj i totalitarnoj vladavini izvrsno funkcionirali, no sada, kada nema arhineprijatelja, oni se bune. Onaj tko mrvi sliku neprijatelja, a to je danas građanski orijentirani Mesić, njima postaje neprijatelj, jer gube svoj udio moći. Jasno, tu svoj interes nalazi i politička desnica. Sve je to i svojevrsno naslijeđe ideologija koje su ovdje vladale desetljećima. No, oni koji na mjesto ideologije postavljaju nacionalizam teško prihvaćaju da je herojsko doba ideologija i mitologija nepovratno prošlo. Ipak, produkcija mitova je kod nas stalna.

- Što mislite, zašto?

- Valjda se tako bježi od stvarnosti i, recimo, činjenice da te na povratku s ratišta radno mjesto u privatiziranoj tvornici nije dočekalo. Također, perjanice hrvatske uljudbe očito ne žale zbog počinjenih zločina, nego oplakuju činjenicu da nismo jaki kao Amerika ili mnogoljudni kao Kina, pa da nekažnjeno izguštamo sve svoje ubilačke fantazme. Zbog svega toga, ljudi su još uvijek izgubljeni u toj šumi simbola, kao što su himna, grb, zastava, ispod čega se krije opora stvarnost i socijalni problemi.

- U takvom kontekstu ne čudi i da su neki vašu performansu čišćenja i previjanja rana spomenika žrtvama NOB-a u Sinju shvatili samo kao politički, a ne i kao umjetnički čin?

- “Liječeći” razoreni kip pokušao sam ukazati da treba “liječiti” neke pojave u društvu. Dakle, to je bio i politički i umjetnički čin. Reakcija je bilo. Jedan mesar iz susjedstva je prijetio... To sam radio zato što mi se nije činilo normalnim da se s jedne strane obnavljaju vrijednosti endehazije, a da se s druge tradicija antifašizma olako izjednačuje s kasnijim negativnostima komunističke vladavine i zato baca u prašinu. Na to, pa ni kao vjernik, ne mogu pristati.

GORI U SEDLU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA