HRVATSKA DO ZEMUNIKA

IVICA RAČAN: Pa. Dobro, Željka. Što. Se to. Događa u. Vojsci?
ŽELJKA: U kojoj vojsci? Gdje vojsci?
RAČAN: U. Hrvatskoj. Vojsci. U. Zemuniku.
ANTUNOVIĆ: Ne događa se ništa.
RAČAN: Kako. Ništa? A. To što. Piloti. Odbijaju. Letjeti?
ANTUNOVIĆ: Pa ako piloti odbijaju letjeti, onda to znači da piloti ne lete, a ako piloti ne lete, ne lete ni avioni, pa se ne događa ništa.
RAČAN: Ali. Kako. Je to. Moguće. Ako je. Štrajk. U vojsci. Zabranjen?
ANTUNOVIĆ: Ma daj, Ivice, o kakvom štrajku govoriš?!
RAČAN: O. Štrajku. O. Kojemu. Pišu sve. Novine.
ANTUNOVIĆ: Ja sam mislila da si ti ozbiljan čovjek, a ozbiljni ljudi ne čitaju novine i slične gluposti...
RAČAN: Slušaj ti. Mene! Ozbiljne. Žene. U. Novinama. Pričaju o. Garderobi. O. Makrameu. O. Zimnici...
ANTUNOVIĆ: O minskim poljima...
RAČAN: Ž. Eljka! Da vojska. Čisti. Minska. Polja. Umjesto što. Štrajka. Onda moja. Žena. Ne. Bi. Morala. Gubiti. Vrijeme na. Razminiranje.
ANTUNOVIĆ: Dobro si kazao: da tvoja žena ne gubi vrijeme, možda bi se nešto i razminir...
RAČAN: Ni. Riječ. Više!
ANTUNOVIĆ: Opa!
RAČAN: Rekao. Sam! Nikakvo. Opa! Europa. Da! Opa. Ne!

ŠIME LUČIN: Daj, šta ste se uvatili svađat oko pizdarija?! Važno je samo je li borbena gotovost na visini...
ANTUNOVIĆ: Da, borbena gotovost je na visini!
SLAVKO LINIĆ: Samo što su avioni prizemljeni.
LUČIN: Bogati, Slavko, pa i kokoša je uglavnom prizemljena, pa to još uvik ne znači da nije tica. I da nije pripravna za vršenje obrambenih zadataka.
ANTUNOVIĆ: Jako duhovito! Misliš da nisam shvatila što si zapravo htio reći?
LINIĆ: Ja nisam ništa shvatio.
LUČIN: A šta si ti to, koke, shvatila?
ANTUNOVIĆ: Eto! Eto kakve se prostote i primitivizmi ovdje toleriraju!
LUČIN: Ma daj, koke...
ANTUNOVIĆ: Ne zovi me tako, inače...
LUČIN: Inače šta?
ANTUNOVIĆ: Inače će letjeti perje!
LUČIN: E, a šta bi drugo?!
ANTUNOVIĆ: Šime!
LUČIN: Nećedu valjda piloti...
LINIĆ: Pusti, Šime, zajebanciju. To s vojskom možemo riješiti kao i u ostalim segmentima.
LUČIN: Ne misliš valjda proglasit stečaj?
LINIĆ: A imaš li ti neku pametniju ideju?
LUČIN: Jebate bestrzajni top, pa ne moš vojsku prodat na javnom natječaju... Ala, ekipa, zamislite da u novine izajde: “Prodaje se Sunčani HV!”...
RAČAN: Šime. Ponašaš. Se kao. Zadnja. Seljačina.
ANTE SIMONIĆ: Ti bi mogao malo pripaziti kako se izražavaš, znaš!
RAČAN: Uvažavam. Primjedbu. I. Ispričavam. Se. Dakle, Šime. Ponašaš. Se kao. Predzadnja. Seljačina.
SIMONIĆ: Je li ti to mene i cijelu mi stranku zajebavaš?
RAČAN: Ne. Nipošto. Ja samo. Odgovaram. Na tvoj. Apel da. Malo. Pripazim kako. Se izražavam.
SIMONIĆ: Nemaš ti nas pravo nazivati seljačinama! Mi jesmo hrvatski seljaci, ali zato barem nismo slovenski kmetovi!
RAČAN: Ti. To. Meni. Da. Sam. Kmet?
SIMONIĆ: Nego šta si! Najbolje da i MiG-ove prodaš Slovencima, i to u pola cijene, pa si riješio i taj problem...
LUČIN: E, možda bi ih tili kupit oni iz Ptuja šta držidu kokoše...
ANTUNOVIĆ: Opet ti!
LUČIN: A možda bi se moga natjecat i naš čovik, oni Pivac iz Vrgorca...
ANTUNOVIĆ: Ako ovom prostaku nije jasno da se igra s preustrojem vojske i, samim time, s hrvatskim pristupom NATO-u, čudim se kako to ne shvaćate vi ostali...
LUČIN: Je, je, lipi si preustroj napravila. Naša je ratna avijacija počela tako šta smo bojlere punili čiketima, a evo smo za deset godin od bojlera svršili na brojlere...

ANTUNOVIĆ: Ja barem nisam slala interventne postrojbe na svoje pilote kao što si ti slao na svoje specijalce!
LUČIN: Je, proštija san u novine: ti si na njih slala psihijatre. A onda si zapritila da ćeš na novinare poslat Mladena Bajića.
ANTUNOVIĆ: To su najniža i najogavnija podmetanja! Ja sam samo zatražila da se mediji ne petljaju u ono o čemu nemaju pojma.
LUČIN: A o čemu to nemaju pojma?
ANTUNOVIĆ: O složenoj i zahtjevnoj problematici preustroja Oružanih snaga.
LUČIN: E znan, čuja san doli u Trogir di jedan marangun govori nikomu buzdi: Tendiš se u stolariju ka Željka u dva MiG-a.
ANTUNOVIĆ: A zašto baš u dva?
LUČIN: Logično pitanje.
ANTUNOVIĆ: A zašto je logično?
LUČIN: Zato šta se ne tendiš ni u jedan.
ANTUNOVIĆ: Molit ću lijepo, jesmo li kad sam se prihvaćala ovoga posla rekli da ne moram ništa znati o stručnim vojnim stvarima?
LUČIN: Je, jesmo, samo smo zaboravili dodat da, kad već ništa ne znaš, ne moraš ni prodavat svoje znanje.
ANTUNOVIĆ: Slušaj ti mene! Ni ti ne znaš o policiji ništa više od onoga što ja znam o vojsci, jer da išta znaš, onda bi tvoja policija do sada valjda raskrinkala spregu između nekih novinara i nekih umirovljenih časnika koji pošto-poto žele uznemiriti javnost tvrdnjama o navodnom alarmantnom stanju u Hrvatskoj vojsci!
LUČIN: Jebate mažinin, je moreš govorit!
ANTUNOVIĆ: Ti bi mi možda zabranio?
LUČIN: Ma ko tebi išta more zabranit sad kad su ti naresla krila...
ANTUNOVIĆ: Stvarno si prostačina!
LUČIN: Ali zbog čega?
ANTUNOVIĆ: Zbog tih stalnih prostačkih izjednačavanja žena i kokošiju!
LUČIN: Škužaj, molin te, ja to uopće nisan ni pomislija. Ali ako baš inzistiraš: evo san napokon ubra ko si ti zapravo. Ti si zapravo jedna neustrašiva borilica za ženska prava. Tvoje će ime bit zlatnin slovima urezano u svisti svake emancipirane žene. Povijest nikada neće zaboraviti to tvoje ime, to ime, to ime...
ANTUNOVIĆ: Ma koje ime?
LUČIN: Klara Cekin!