ZOVI, SAMO ZOVI, SVI ĆE NOBELOVI...

Fabrio djelo pisalo,
Ispalo djelo debelo,
Al Fabrio uzdisalo
Za nedostižno Nobelo.

Fabrio rezoniralo
Da jebeš djelo debelo
Ako ne rezultiralo
Sa zasluženo Nobelo.

Fabrio strahom imalo
Da opet neko Mustafa
Njegovo Nobel primalo
Iz ruku kralja Gustafa.

Fabrio noćom snivalo
Da Mustafu zajebalo,
Da Nobelo dobivalo
Fabrio kojo trebalo.

Fabrio snilo slavama,
U Stockholm švedski stolovi,
Doček sa “Čavoglavama”,
Na Trgu pečen-volovi.

Fabrio fraka kupilo
I ispred špigla vježbalo
Kod Oprah kad nastupilo,
Što njojzi reći trebalo.

Pred špiglom deklamiralo
Stockholmskih svojih govora,
Frizuru fazoniralo
Da ljepše nosi lovora.

Pred špiglom onda skužilo
Da sve to tlapnja, pusti san,
I onda se rastužilo,
Snuždeno bilo čitav dan.

Kako da primim Nobelo –
Fabrio sebe pitalo –
Za ovo djelo debelo
Kojo se sâmo čitalo?

Fabrio onda shvatilo,
Dok sebi himnu sviralo,
Da možda se isplatilo
Ako se kandidiralo.

Fabrio pero zgrabilo,
Al’ ne za djelo učeno –
Čitav svoj talent sabilo
U pismo preporučeno.

Fabrio pero zgrabilo,
Zlatnom ga tintom nalilo,
Birane riječi rabilo,
Pohvala nije žalilo.

Mišljenje svoje sročilo,
Zvonko ko glazba limena,
Ružino ulje točilo
U slavu svoga imena.

Fabrio još poručilo:
Da za sebe lobiralo
Da druge ne bi mučilo,
Da žiri lakše biralo.

Fabrio dugo čekalo,
Odgovor nije stizalo,
Na listonošu drekalo,
Na pošti frku dizalo.

Fabrio tužno venulo
Proklinjuć Stockholm, švedski dvor,
Umalo s uma skrenulo -
Kad najzad stiže odgovor.

Na četri svjetska jezika
Fabriju printa neznan Šved:
“Hvala vam, gospon, velika!” -
Fabrija hvata iznered...

Fabrio zove novine
Na usta sva izjavljuje:
“Nobelo meni ne gine,
Švedska mi već zahvaljuje!”