KOŠARKA SE VRAĆA KUĆI
Hrvoje PRNJAK
7. veljače, 2003.

Hrvatska je posljednjih godina posve ruralizirana, a tome smo uglavnom sami krivi. Oni koji su - jasno, svatko u svojoj sferi djelovanja - mogli nekog nečemu i naučiti, uzmaknuli su pred tim valom ruralizacije, povukli su se. I ja sam zapravo jedan od takvih, koji su se predali. Ali povratak u KK Split me motivira i pomlađuje. Jedino se bojim euforije, koja se lako širi

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Uz Rađu, Zdovca i Sesara najavljeni ste kao najveće pojačanje Košarkaškog kluba Split Croatia Osiguranje, dakako, u stručnom štabu. Međutim, još uvijek ste na svojoj kućnoj adresi u Ljubljani. Gdje je zapelo?

- Nigdje nije zapelo. Doći ću u Split početkom idućeg tjedna. Najvažnije je da su dovedeni igrači koje se tražilo. Svojedobno sam obećao da ću pomoći, i evo, došlo je vrijeme da pomognem. Uz to, malo sam i nostalgičan prema Splitu, doduše, prema Splitu moje mladosti, a ne prema ovome kakav je danas, ali pokušat ću samog sebe “izvarati” tako što ću se nastojati kretati onim relacijama po kojima sam se i nekoć kretao... Istina, nikada nisam radio u nekoj sličnoj, savjetničkoj ulozi, a da nisam direktno bio odgovoran, ali dat ću sve od sebe. Veliki je posao pred KK Split: treba postaviti novi sistem rada i uskladiti mogućnosti sa u posljednje vrijeme naraslim željama.

- Radeći u ponajboljim i najbogatijim talijanskim klubovima, uvjerili ste se kako ipak nema uspjeha preko noći? To bi mnogima kod nas tek trebalo objasniti...

- Toga se najviše i bojim, dakako, pritom mislim na euforiju koja se lako širi. To je, ako baš hoćete, i osnovni razlog zašto moj dolazak u Split još nije konkretiziran. Treba do u detalje osmisliti kako sve to izvesti; nisam za to da se na Gripama zapali šibica koja će brzo dogorjeti! To bi izazvalo još veća razočaranja. Dakle, treba zavrnuti rukave i jasno kazati kako u Hrvatskoj trenutačno postoje minimalno dva, a možda i tri kluba koja su jača od Splita, mislim na Cibonu, Zadar te eventualno Zagreb.

- Jeste li postavili nekakve uvjete pri svom dolasku na Gripe?

- Ne. Nije moje da vodim generalnu klupsku politiku. Moj sektor je rad na terenu tokom tjedna, a na drugima je da to prihvate ili odbace. Momčad će i dalje voditi Miki Starčević. Ja ću mu pokušati kazati kojim putem treba ići, ali ne mogu mu pomoći da hoda... Sve me ovo motivira i pomlađuje. Vraća me u dane kada sam počinjao trenersku karijeru u Jugoplastici, sa svojih trideset godina, i trenirao tada anonimnog Kruščića, Tudora, Grgina, Macuru, Krstulovića, Dukana, Bilanovića, uz koje su bili već afirmirani Rato Tvrdić, Šolman i Prug... Dakle, analogija je očita.

- Što kažete na klupsku politiku u proteklih 12 godina, za kojih se na Gripama izmijenilo čak 13 trenera? Novac od prodaje Kukoča, Rađe i ostalih zvijezda utrošen je na brojne veterane sumnjive kvalitete, a za poslovanje kluba zanimala se i krim-policija?

- To je problem za sebe. Ovih sam dana izjavio kako nije stvar u novcu, nego da su problem bili treneri, zbog čega su se neki i naljutili na mene. Trener je katalizator svih struja i mora imati određenu karizmu. Ako toga nema, sve skupa ne funkcionira.

- Budući da ste s Ratom Tvrdićem, koji je već godinama na čelu kluba, u odličnim odnosima još iz igračkih dana, kada ste bili stalni cimeri na pripremama, jeste li mu ukazali na propuste u dosadašnjem radu?

- Naravno, ne jednom. Svaki tjedan mu “operem uši”... Ali, nemojte misliti da je njemu pravo što je klub dospio u ovakvu situaciju. Problem je i u tome što su se mnogi maknuli od kluba i sada kritizerski raspoloženi čekaju na svaku pogrešku. Rato je ipak napravio veliki posao u ovim gladnim godinama i održao klub na nogama.

- Kad govorimo o problematici struke, moram vas pitati za mišljenje o nedavnoj izjavi dr. Slavka Trninića, koji je kao jedan od glavnih problema apostrofirao pomanjkanje trenera od formata, odnosno deficit intelektualaca među trenerima?

- Slažem se, problem je u tome što su hrvatski treneri nedovoljno školovani. Također, nedostaje međusobne komunikacije, a da ne govorim o tome da malo koji komunicira s kolegama iz drugih sportova. Sjećam se, kao trener Jugoplastike diskutirao sam i s trenerima iz drugih sportova, recimo s Tomislavom Ivićem, koji je tada vodio Hajduka. Danas, kao da jedni bježe od drugih... Kod nas treneri većinom razmišljaju na onoj primitivnoj razini: ako pitam drugoga, ispast će da nešto ne znam, a to je, kao, sramota. Vrlo rijetko mi se dogodi da me neki mlađi kolega pita za savjet. Ja sam učio od pokojnog Ace Nikolića, Ranka Žeravice i Mirka Novosela, zatim od talijanskih trenera...

- Nakon što ste s reprezentacijom osvojili sedmo mjesto na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996., ni vas se u hrvatskoj košarci gotovo ni za što ne pita? Kako to komentirate?

- Ne vodim više računa o tome. Uopće me ne smeta, jer mi neki nisu “oprostili” ni srebro iz Barcelone. Mogu samo izraziti svoje žaljenje, ali nije to slučaj samo u košarci - tako je i u mnogim drugim društvenim sferama u ovoj zemlji. Hrvatska je posljednjih godina posve ruralizirana zemlja, a tome smo uglavnom sami krivi. Oni koji su - jasno svaki u svojoj sferi djelovanja - mogli nekoga nešto i naučiti, uzmaknuli su pred tim valom ruralizacije, povukli su se. I ja sam zapravo jedan od takvih, koji su se predali.

- Srebro iz Barcelone nije kapitalizirano ni na koji način. Nekoliko dana se slavilo, ali ipak nije uslijedila reorganizacija sustava rada u košarci, što je i danas vidljivo?

- Baš kao što danas imamo junake rukometaše, tako smo onda slavili košarkaše. Ali, sport na koncu malo ima od toga! Igrači će možda potpisati malo bolje ugovore u inozemstvu, ali sustav se neće bitno mijenjati. U čemu je stvar? Između ostaloga, i u odnosu države spram sporta. Dok sam ja aktivno igrao, u vrijeme socijalizma, cjelokupni sport je, po sovjetskom uzoru, bio naslonjen na sisu mame države, a država je prisvajala sve rezultate sportaša, odnosno prikazivala njihove uspjehe kao uspjehe određene politike. Za vladavine HDZ-a, predsjednik Tuđman miješao se baš u sve i svašta, pa čak i određivao tko će igrati. Trenutačni premijer Račan, valjda da bi se razlikovao od Tuđmana, odmah po dolasku na vlast izjavio je kako “ovu vlast sport ne zanima”. Ali, ignorancija nije rješenje. Bez masovnog bavljenja sportom ne možemo govoriti ni o kvalitetnom zdravstvenom sustavu u državi. Uostalom, ako se ne varam, Račan je neki dan odletio čestitati rukometašima na ulasku u finale SP-a, znači, sport ga u određenim trenucima ipak zanima. Ili ga zanima samo onda kada mu to može donijeti određene političke poene?

- Nedavno smo imali i primjer nespretnog miješanja sportaša u politiku, dakako, mislim na nedavne izjave Ivice Kostelića u kojima se divi nacizmu?

- Jako mi je žao zbog toga što je rečeno, iako ne bih volio da se tog dečka sada zbog toga sotonizira. Najdobronamjernije ću ga opravdati mladošću, ali i naglasiti kako mnogo gore stvari govori njegov otac. To što je izgradio dva istinska skijaška šampiona još mu uvijek ne daje za pravo da dijeli lekcije gdje god stigne. Pazite, kad netko kaže da neće platiti porez zemlji u kojoj živi, to postaje stvar za pravosudne organe, a ne za raspravu po novinama...

- Kakva su vaša talijanska iskustva s rasističkim hukanjima upućenima tamnoputim košarkašima? Kao što znate, u Hrvatskoj takve pojave gotovo nikoga previše ne smetaju?

- Mislim da su talijanski novinari daleko hrabriji od novinara u Hrvatskoj. Naši su sportski novinari najbolji u disciplini “bacanja kosti”, ali kad treba razjarenom psu uzeti tu kost iz zapjenjenih usta, onda ih nigdje nema! Kad se takvi incidenti dogode u Italiji, onda se stvari nazovu pravim imenom. Kod nas se izmisli sto i jedan termin kako bi se izbjeglo kazati da se radi o divljaštvu, kriminalnom ili rasističkom ponašanju. Valjda se boje da bi im mogli izbušiti gume, razbiti im nos ili ih maltretirati, kao što se dogodilo nekim novinarima na Thompsonovom koncertu u Njemačkoj.

- Pri svakom košarkaškom razgovoru već godinama je teško zaobići pitanje sve brojnijih odlazaka mladih, još neizgrađenih igrača u NBA, gdje potom uglavnom statiraju u prvom redu tribina. Što mislite o toj pojavi?

- To je priča čiji se kraj ne nazire. Jer, NBA-cirkus stalno traži nove zvijezde. Zato su i počeli masovno kupovati evropske igrače. Budućnost euro-basketa je zato crna, NBA će kupiti sve što valja, a mi ćemo za njih stvarati. NBA je, kako rekoh, cirkus: tek u play-offu se može govoriti o ozbiljnoj košarci, dok je evropska košarka inače na višem taktičkom nivou. No, NBA je i biznis, pa se sve to mistificira, stalno uzdiže na razinu fantastičnoga... Tu se u potpunosti slažem s Božom Maljkovićem, koji nikad nije previše cijenio NBA-košarku.

KOŠARKA SE VRAĆA KUĆI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.