|
DOSSIER: BILANCA RAČANOVIH REFORMI
POZOR: DIMNE BOMBE
Ivica
4. travnja, 2003.
Vjerojatno ste primijetili: Ivica Račan, premijer i šef SDP-a, u svojim javnim istupima sve češće rabi sintagme poput "reforme koje smo pokrenuli", "naši reformski zahvati počet će davati rezultate", "teške reforme koje provodimo"... Upotreba tih konstrukcija nepogrešiv je signal da se primiču izbori i da je Račanu sasvim jasno kako reformi, jednostavno, mora biti: ako ne u stvarnosti, onda barem u njegovim govorima. Za razliku od verbalnog reformatorskog salda, onaj je stvarni mizeran do tragičnosti. Zapravo, do konstatacije: Račan ne želi mijenjati svijet, posebno ne Hrvatsku. Njemu je valjda i ovakva dobra. Posebno nakon što je uspješno reformirao politički sustav na štetu predsjednika Republike
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
PRIVREDNE REFORME
Javno proklamirani ciljevi bili su ovi: prilagođavanje ovdašnjega gospodarstva zapadnim standardima i smanjenje nezaposlenosti koju ekonomisti smatraju najvećim problemom u državi. Ekonomski analitičar dr. Branimir Lokin za Feral kaže: “Kao što znate, krenulo se s velikim ambicijama - većim od onih koje su deklarirali HDZ-ovci - ali nova vlast praktički, u smislu organskih reformi, nije napravila ništa! Tvrdim, baš ništa. Uzalud su potrošili vrijeme, jer su zadužili zemlju za nove iznose, pa se ukupni vanjski dug popeo na više od 15 milijardi dolara. U pogledu ulaganja u proizvodnju, koja jedina može vratiti taj dug, nije se dogodilo ništa. Što se tiče zapošljavanja, Vladini programi - uključujući i program 'S faksa na posao' - doživjeli su pravi fijasko. Jedina svijetla točka jest malo poduzetništvo. Pecekovo ministarstvo jedino je uspjelo stvoriti neke programe i zaposliti ljude, no to je u hrvatskom kontekstu marginalna veličina.” Službeno, u Hrvatskoj je danas više od 360 tisuća nezaposlenih.
U radnom zakonodavstvu traju pokušaji reformi koje nisu naišle na odviše pozitivne reakcije javnosti i sindikata. “Ako vi nekomu smanjujete radna prava, a ne otvarate nova radna mjesta, kako možete tvrditi da fleksibilizirate tržište rada? To su apsurdi!” kaže dr. Lokin i cijeloj niski apsurda dodaje još jedan, tzv. Linićev: “On govori da sve treba privatizirati, jer je država loš gospodar. No, sam daje podatke o tome da su poduzeća u državnom vlasništvu u posljednjih godinu dana višestruko smanjila gubitke. Kako je to bilo moguće, ako je država bezizgledna u gospodarenju?" Privatizacija u Hrvatskoj trenutačno je u fazi potpunoga zastoja izazvanog aferom oko Sunčanog Hvara: to hoće reći da sadašnja vlast nije promijenila HDZ-ov privatizacijski koncept, nego ga je jednostavno zaustavila u trećoj godini mandata ne ponudivši nikakvu alternativu.
Valja, ipak, navesti da je za mandata ove vlasti došlo do jedne neuobičajene pojave: hrvatska su poduzeća počela plaćati obaveze jedna drugima, što je prije bila razmjerno rijetka pojava. Također je prilično skresan državni dug nedržavnim tvrtkama.
ORUŽANE SNAGE
Od silne trogodišnje priče o reformi hrvatskih oružanih snaga vrijedi izdvojiti samo dva poteza koji se donekle mogu smatrati reformskima, ali slučajno ili incidentno reformskima. Prvi je potez povučen ubrzo nakon pada HDZ-a, a tiče se rasformiranja Prvoga hrvatskog gardijskog zdruga - tzv. Zelenih beretki - Tuđman-Šuškove pretorijanske garde koja je funkcionirala slično kao srbijanske Crvene beretke. Drugi bitan potez povukao je predsjednik Stjepan Mesić u ljeto 2001. godine kad je umirovio sedmoricu generala, predvođenih Antom Gotovinom, koji su njegovali dugogodišnje materijalno-sentimentalne odnose s HDZ-om. Sve osim toga i prilične depolitizacije vojske bilo je isprazno naklapanje o reformi vojske, reformi koja nije postojala ni na papiru, a kamoli u praksi.
Tek prije koji mjesec počeli su vidljiviji reformski zahvati. Vojni budžet osjetno je smanjen, oružane snage podijeljene su u četiri kopnena korpusa, planira se otpuštanje gotovo 14 tisuća zaposlenih u MORH-u, stižu pohvale od NATO-a... No, ispod toga i dalje se skriva neugodna istina: tisuće MORH-ovaca godinama su na fiktivnim bolovanjima, nijedan hrvatski borbeni MIG mjesecima se već ne može odvojiti od piste, nejasnim odredbama iz vojnog su vrha očišćeni mnogi perspektivni visoki časnici... A glavni ljudi oružanih snaga jesu oni što su predano i vjerno služili Franji Tuđmanu i Gojku Šušku. Reforma?
ŠPIJUNI U TRANZICIJI
Naizgled može djelovati da je u ovom segmentu izvršne vlasti nekakva reforma i napravljena, ali samo naizgled. Nema više, naime, Tuđmanovih tajnih policija poznatih pod imenima SZUP, HIS, SIS i UNS, ali samo UNS-a više definitivno nema, dok se SZUP, HIS i SIS od prije godinu dana jedino zovu drukčije. SZUP je preimenovan u Protuobavještajnu agenciju (POA) i otrgnut je ispod skuta Ministarstva unutarnjih poslova, HIS se sad zove Obavještajnom agencijom (OA), dok je SIS pretvoren u Vojnu sigurnosnu agenciju (VSA). Dodamo li tome da je ova vlast – bar u zakonu – onemogućila prisluškivanje građana bez suglasnosti istražnog suca ili Vrhovnoga suda, bit će pobrojani svi iole značajniji reformski zahvati u obavještajno-sigurnosnom sustavu.
POA i OA, naime, već godinu dana imaju privremene ravnatelje, što je kategorija koju ne poznaje Zakon o sigurnosnim službama, a premda je u prošlom broju Ferala predsjednik Mesić najavio da će taj problem biti riješen u roku od nekoliko dana, do zaključenja ovog broja to se nije dogodilo. Godinu dana, dakle, dvije važne obavještajne službe djeluju bez šefova i bez ikakva nadzora, pa se može samo nagađati što su sve činile tajne policije u tom vremenu. Da su bile u stanju činiti svašta, svjedoči podatak koji kaže da je struktura zaposlenih u svim trima špijunskim službama ostala, uglavnom, nepromijenjena u odnosu na Tuđmanovo vrijeme. Podneseno je nekoliko kaznenih prijava i pokrenut je pokoji disciplinski postupak, no te su stvari - kao po nekom nepisanom pravilu - redovito odlazile u zastaru. Špijunska je zajednica stoga i danas, tri godine nakon pada HDZ-a, duboko impregnirana kadrovima koji su posao dobili zahvaljujući ideološkim, a ne profesionalnim kriterijima.
POLICIJA
“Teško je razgovarati o reformi MUP-a, a da se ne govori o reformi sigurnosnih službi”, kaže Marijan Kraljević King, nekadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova, a danas suvlasnik detektivske agencije Delta. “Ako imate činjenicu da već gotovo godinu dana traje farsa oko postavljanja šefova tajnih službi – ne zbog stručnosti, već zbog stranačkog balansa – a usto godinama imate stanje u kojem nije raščišćeno s nestručnjacima u vrhu MUP-a; ako imate nepotrebne i smiješne glasnogovornike u svakoj policijskoj upravi; ako imate nedovoljnu i slabu obuku temeljne policije, uz notorno niske plaće – onda ne možemo govoriti ni o čemu ozbiljnijem od šminkersko-kozmetičke maskarade...”
Iako nema sumnje da su Kraljevićeve primjedbe na mjestu, MUP se, ipak, može pohvaliti nekim brojevima: policijski je proračun gotovo prepolovljen u odnosu na posljednju godinu HDZ-ove vladavine, broj zaposlenih smanjen je za pet tisuća (sad ih je nepunih 26 tisuća), u policiji više ne radi nitko tko nema bar srednju stručnu spremu, zakoni vezani uz policiju prilagođeni su zapadnim standardima... MUP se, naravno, nešto manje može hvaliti brojem riješenih mafijaških i političkih ubojstava, te terorističkih djela, a ne može se hvaliti ni nekim posebnim učincima u borbi protiv organiziranoga kriminala. Lučinovu ministarstvu, osim toga, nije bio na čast ni onaj višemjesečni cirkus s neraspoređenim policajcima.
LICENCA ZA NEPRAVDE
Jedan naš sugovornik, iz kruga teoretičara prava, rezimirajući pravosudne reforme, kaže da su za Račanova mandata, uglavnom, prestale izravne političke intervencije u rad sudova. Također, nema više ni politički motiviranih sudačkih smjena. Ponešto je izmijenjen sastav najkompromitiranijih pravosudnih sastavnica iz prošloga režima, posebno Državnoga sudbenog vijeća, a smijenjeni su neki od predsjednika nižih sudova. Efekti tih rijetkih zahvata bili su, međutim, uglavnom nikakvi.
Promjene u pravosuđu bile su plitke i spore ili ih nije bilo. Mnogi od onih koji su predvodili ranije političke intervencije u pravosuđu i dalje obnašaju sudačke i druge visoke funkcije: spomenimo samo Vicu Vukojevića i Smiljka Sokola u Ustavnome sudu. Nitko nije snosio odgovornost za političke manipulacije i nestručnost. Navodni obračun s organiziranim kriminalom završio je neuspjehom. Sposobnost sudova da se objektivno i pošteno suoče s hrvatskim ratnim zločinima i dalje je krajnje upitna. Broj neriješenih predmeta odavno je premašio milijun...
Prema riječima odvjetnika Čede Prodanovića, Račanova je Vlada promijenila propise tako da sada može mijenjati predsjednike sudova, no ta je mogućnost vrlo rijetko korištena: vlast se, naime, bojala optužaba za revanšizam. "Cjelina reformi uopće ne može dobiti zadovoljavajuću ocjenu”, kaže Prodanović i nastavlja: “Trebalo je ići u strukturalne promjene, trebalo je napraviti analizu sudaca koji su radili protivno propisima, koji su radili u interesu nekoć vladajuće stranke, u korist partije i sistema. Nije načinjena analiza gdje je pravosuđe radilo nepravde; nije napravljena revizija radnih sporova gdje je počinjena masa nepravdi koje se razvlače po sudovima već deset-dvanaest godina; nije napravljena revizija stambenih predmeta... Da ne govorim o suđenjima za ratne zločine protiv Srba, koji su u puno slučajeva prelomljeni 'preko koljena', a ti ljudi i danas sjede u zatvorima. Ukratko, nije načinjena revizija nepravdi koje su počinjene u ime države."
REFORMA MIROVINSKOG SUSTAVA
Mirovinska reforma izvedena je prema preporukama Svjetske banke, s čileanskim primjerom kao uzorom. Krajnji je efekt "trostupne" mirovinske štednje trebao biti taj da država danas dobije gotovinu koju će ulagati u razvojne projekte, a profitom iz tih projekata sutra bi bile isplaćivane mirovine. No, kritičari tvrde da od toga nema ništa, jer se novcem iz mirovinskih stupova isplaćuju sadašnje mirovine, pa će se pravi učinci ove reforme, prema optimističnim procjenama, vidjeti tek za petnaestak godina. Osim toga, većina sredstava dosad prikupljenih u mirovinskim fondovima (oko tri milijarde kuna) ulaže se u vrijednosne papire, a ne u razvoj. Kako bi se osigurala od rizičnih plasmana, država je obavezala mirovinske fondove da smiju kupovati samo dionice tzv. prve kotacije, no među njima su sada, recimo, i dionice Viktora Lenca. Rizik, ili ne?
“Mirovinska je reforma najvažnija u nizu socijalnih reformi”, kaže dr. Vlado Puljiz, “no, nju ne treba pripisivati Račanovoj vladi, jer su ključni zakoni za nju doneseni već 1998. i 1999. godine. Prva, tzv. mala reforma, bila je neka vrsta kontrole postojećeg sustava. Ona je bila razmjerno uspješna, jer je smanjila priljev novih umirovljenika. Druga je reforma ova u kojoj je uveden drugi stup. Sada, nakon godinu dana, teško je ocjenjivati uspjehe Račanove Vlade na tom području, jer je još prerano i nema mjesta za cjelovitu ocjenu ove druge reforme. Njezini se stvarni dosezi neće vidjeti još zadugo."
KOGA STRUŽE STRUGAR?
O reformi školstva u eri poslije 3. siječnja 2000. godine najbolje govori podatak da je to jedna od najnapadanijih reformi uopće, jednako iz same vladajuće koalicije kao i iz od oporbe. Ministar prosvjete i sporta Vladimir Strugar pokušao je napraviti revoluciju čiji smisao nije razumio gotovo nitko osim njega samog, iako ni to nije sasvim pouzdano. Prema njegovu prijedlogu od prije godinu dana, jedna od novosti bila bi, recimo, da obavezno školovanje ubuduće traje devet godina. Međutim, prethodno nije provedena temeljita analiza postojećeg stanja, pa mu je saborski zastupnik SDP-a (i vlasnik privatne klasične gimnazije) Zlatko Šešelj uputio pitanje o tome u kojim prostorima bi se održavao višak nastave. Isti je Šešelj u srijedu podnio ostavku na zastupničku dužnost nezadovoljan prihvaćanjem tzv. udžbeničkih standarda: rekao je da tim činom želi spriječiti SDP-ovce u popuštanju HSS-u i eventualnom prihvaćanju skandalozne Strugarove reforme.
Strugar je poželio sustav opteretiti i školom za ravnatelje, bez obzira što bi se taj dio problema mogao riješiti i na lakši način, prema ocjenama stručnjaka izvan Ministarstva koji su sudjelovali u raspravi. Akademik Vladimir Paar prigovorio je da vlast uopće ne smije ulaziti u planiranje organizacijskih i drugih promjena u školstvu, ako prethodno za obrazovanje i znanost nije odlučila izdvojiti barem osam posto BDP-a, inače će reforme uroditi jedino obaranjem kvalitete obrazovanja. Konačno, otvara se i pitanje o tome nije li u kontradikciji namjera o modernizaciji školstva i smještanje informatike među izborne, a ne obavezne predmete. Ukupno je to sasvim dovoljno da se planirana reforma školstva Ministarstva prosvjete i sporta proglasi neuspješnom, pa se ne moramo posebno ni pozivati na notornu činjenicu da se u udžbenicima povijesti i književnosti još uvijek mogu naći autorski te programatski politički stavovi koji otvoreno koketiraju s fašističkom teorijom i praksom.
REFORMA SUSTAVA SOCIJALNE ZAŠTITE
Ključni je cilj ove reforme decentralizacija sistema socijalne pomoći i zaštite ugroženih. “Tu će se ići prema tome da niže teritorijalne jedinice, općine i županije, preuzmu odlučivanje o nekim pitanjima o kojima je prije odlučivala središnja vlast”, kaže dr. Vlado Puljiz, predavač socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu. “To je svakako dobro i to je u duhu vremena. Upravo je u toku izrada (u suradnji sa Svjetskom bankom) jednog temeljnog dokumenta reforme, nakon koje će se ići u donošenje zakona”, veli on. Dosad, svi su starački domovi prebačeni u ingerenciju županija, no domovi za hendikepirane ljude, napuštenu djecu i duševne bolesnike još su pod kontrolom središnje vlasti u Zagrebu. Županije ih, zapravo, i ne žele preuzeti pod svoju kontrolu.
JAVNA UPRAVA
Eksperti u Hrvatskome pravnom centru pune dvije godine morali su raditi na projektu unapređenja javne uprave - toliko je ovo područje nesređeno - i tek su ga nedavno dogotovili. To je za Račanove ministre, doduše, samo djelomično opravdanje, jer su čekanje na projekt shvatili kao mogućnost da potpuno dignu ruke od problema. HPC je dijagnosticirao pretjeranu centraliziranost upravnog mehanizma; jedinica je lokalne (samo)uprave previše, a nedjelotvorne su. Sustav vapi za redistribucijom financijskih sredstava, što pretpostavlja ozbiljne izmjene porezne politike. “Baltičke su zemlje bile u lošijem položaju od nas, a prestigle su nas, uspjele su tokom devedesetih izgraditi bolju javnu upravu”, rekla nam je prof. dr. Inge Šeparović-Perko, voditeljica HPC-ova projekta. “Reforma i modernizacija traže decentralizirani kontekst”, kaže ona, “da se govori o tome koliko nam je potreban strateški menadžment.”
Ili, iz zaključka HPC-ova izvještaja: “Kontekst decentralizacije koji bi se stvorio provođenjem predložene redistribucije nadležnosti u korist osnovne i regionalne razine samouprave (...) konačno bi osigurali pretpostavke za modernizaciju javnih službi. Kontekst decentralizacije je, naime, neusporedivo podesniji za kompeticiju, bilo da se ona odigrava unutar javnog sektora ili između javnog, privatnog i neprofitnog. Sve to može pridonijeti kvaliteti službe, nad kojom korisnik ima bolji uvid i utjecaj, ako mu je približena, te ako su podaci i analize o pojedinoj službi transparentni.” A sad se samo prisjetite vlastitih avantura iz gruntovnice, recimo, i pritom znajte da je sređivanje zemljišnih knjiga, koje – unatoč najavama – još nije počelo, jedan od temeljnih uvjeta za pristupanje Hrvatske civiliziranim državama Evrope. Zasad smo na vrlo sigurnoj udaljenosti.
ZDRAVSTVO
Premda je Hrvatski sabor još polovicom 2000. godine odobrio projekt zdravstvene reforme, tek se nedavno nešto počelo reformirati. Uvedeni su županijski domovi zdravlja (sad ih u cijeloj Hrvatskoj ima 23, od čega su tri u Zagrebu), smanjen je broj nezaposlenih liječnika (2000. bilo ih je 1300, a sad ih je oko 700), Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokrio je dobar dio dugova iz prošlosti, država je sanirala bolnički sustav sa 820 milijuna kuna, uvedene su strože zdravstvene inspekcije i urednije radno vrijeme, liječnicima je zakonski onemogućen istovremeni rad u državnoj i privatnoj praksi... Uvedeno je i dodatno zdravstveno osiguranje (80, odnosno 50 kuna mjesečno) za koje se odlučilo oko 730 tisuća osiguranika: dosad je uplaćeno oko 300 milijuna kuna. Valja, međutim, znati da je potencijalni broj dopunskih osiguranika veći od dva milijuna i dvjesto tisuća. Doneseni su i nešto jasniji kriteriji za određivanje bolovanja, bolnice su počele potpisivati čvršće ugovore s HZZO-om o plaćanju medicinskih usluga...
Od svega toga hrvatski su građani na vlastitoj koži mogli osjetiti samo višemjesečno čekanje na preglede, nemar i neimaštinu u bolnicama, liječničke štrajkove i javna prepucavanja, te rad pod radnom obavezom. Mogli su, na koncu, zaključiti da je ova vlast nastavila utabanim HDZ-ovim stazama glede političkog arbitriranja u zdravstvu i kadroviranja temeljenog isključivo na stranačkoj pripadnosti.
POZOR: DIMNE BOMBE
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
|
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|
