NASELJE ZA VJEŠANJE
Toni GABRIĆ
4. travnja, 2003.

Dok je ministrica Ingrid Antičević-Marinović u Latinici poučavala da pravda uvijek pobjeđuje, Gortanov umirovljenik Muhamed Salihović objesio se o gredu. U hrvatskome tranzicijskom danse macabre, ostatke nekadašnjega građevinskog diva kupila je najprije Hercegovina-gradnja, pa potom metkovićki boss Stipe Gabrić Jambo, koji zemljište s barakama prodaje Auto Hrvatskoj. Obećavši, po svemu sudeći, "čist" teren, Jambo iz podzemlja angažira Antu Boškovića zvanog Ajkula, nekadašnjeg tjelohranitelja Vladimira Šeksa, koji zna da uvrede, šikaniranja i prijetnje fizičkom silom u nas neusporedivo bolje pale od sudskih akata

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Daleko na jugozapadnome rubu Zagreba, u Lučkom, nedaleko od autoceste što vodi prema Karlovcu i velikog prodajnog centra talijanskog poduzeća Mercatone, već desetljećima se nalazi naselje baraka za privremeni smještaj radnika građevinskoga poduzeća Vladimir Gortan. Donedavno, tu je još živjelo 1100 ljudi. Čitav svoj radni vijek ti ljudi su proveli u Gortanu, izdvajajući iz osobnih dohodaka doprinose za rješenje stambenog pitanja, no nisu dočekali da svoje pravo na stan i ostvare. Danas ih je većina uglavnom u mirovini, a korijeni nevolje koja ih je snašla sežu vrlo daleko, pa su i riječi kojima se služimo da to sve imenujemo već odavno izvan upotrebe. Jedino stil odgovara dramskom obrascu karakterističnom za "tranzicijsku" Hrvatsku. U glavnoj je ulozi tajkun, a u pozadini upropašteno poduzeće. Tajkunovi pretorijanci na silu deložiraju nemoćne, policija poslovično kasni. Ministrica pravosuđa u televizijskom nas talk showu istoga dana hrabri da ne brinemo, da je pravda spora, ali da na kraju ipak uvijek pobjeđuje.

Upropašteno poduzeće u našem slučaju je, dakako, Gortan, čiji je sektor visokogradnje otišao u stečaj još sredinom devedesetih godina. Niskogradnju je 1999. godine kupilo poduzeće Hercegovina-gradnja. Takva vlasnička situacija nije dugo trajala, budući da je ožujka 2002. godine u vlasništvo nad Gortanovim ostacima došao tajkun - kao gore spomenuti nužan žanrovski lik - i to metkovićki boss Stipe Gabrić Jambo. Gabrić tom transakcijom dobiva u posjed i zemljište s barakama za privremeno stanovanje Gortanovih radnika u Lučkom. No makinacije time još nisu završene. Sredinom ožujka ove godine stanovnici Lučkog doznaju da je Stipe Gabrić zemljište na kojem se nalaze njihove barake prodao poduzeću Auto Hrvatska.

U svim tim vlasničkim metamorfozama ljude u Lučkom nitko ništa nije pitao, a sve donedavno nitko ih nije ni uznemiravao. Stvari su se promijenile u posljednjih desetak dana, kad je pukla vijest da je Jambo zemljište prodao Auto Hrvatskoj. U naselje su počeli zalaziti nasilnici predvođeni stanovitim Antom Boškovićem zvanim Ajkula, u podzemlju poznatim po tome što je nekoć radio kao tjelohranitelj uglednog HDZ-ovog čelnika Vladimira Šeksa. Jambo je, po svemu sudeći, Auto Hrvatskoj obećao "čist" teren, bez umirovljenika koji ondje i dalje privremeno rješavaju svoj stambeni problem. A zadatak Ajkule i njegovih pretorijanaca je da te umirovljenike uvjere u istinsku vremensku ograničenost njihova položaja, odnosno da na stanovanje u Lučkom, zbog novonastalih momenata u vlasničkoj strukturi, više nemaju pravo.

Glavni argument u tom uvjeravanju nije sudsko rješenje o deložaciji, kao načelno neophodni uvjet za nečije izbacivanje iz stana, iz jednostavnog razloga što takvo rješenje i ne postoji. U nedostatku odgovarajućeg papira Ajkula i njegovi drugovi primjenjuju taktiku koja kod nas ionako neusporedivo bolje pali od sudskih akata – uvrede, šikaniranja i prijetnje fizičkom silom. Stvari su u nekoliko dana dotle dotjerale da se u ponedjeljak 31. ožujka, na dan kad nas je gospođa Ingrid Antičević-Marinović u Latinici poučavala da pravda uvijek pobjeđuje, Gortanov umirovljenik Muhamed Salihović objesio o gredu s jasno iskazanom namjerom da tim činom definitivno i za svagda prekine svoj privremeni boravak u Lučkom. "Tako su s nama postupali, da su čovjeka natjerali da se iz očaja objesi. Ja i jedan susjed u zadnji smo ga trenutak skinuli sa štrika, pa su ga odveli u bolnicu", priča nam Ljubo Blažević, stanovnik Gortanova naselja dan kasnije, kad smo došli u Lučko.

Naselje smo zatekli sablasno pusto. U mnoštvu napola porušenih baraka prebiva još samo desetak preplašenih stanovnika, bez ikakve ideje o vlastitoj budućnosti. Struja i voda su im isključeni. "Godine 1991. bio sam četvrti na Gortanovoj bodovnoj listi za dobivanje stana", priča nam Stjepan Kavur, koji je svoj radni vijek proživio kao Gortanov referent društvenog standarda. "Kad sam došao na red, poslan sam na teren, na Pag. Dok me nije bilo, stan koji sam čekao dali su preko reda, čovjeku koji nije imao ni boda na toj listi. Ovdje živim od 1992. godine."

Stjepan Kavur je 1994. godine, kad je postao svjestan toga da je izigran, protiv Matice GP, jednog od Gortanovih poduzeća derivata, podigao sudsku tužbu radi odštete za nedodijeljeni stan, ali postupak je na kraju dospio u zastaru. "Stanovi su dijeljeni po babi i po stričevima, džabe nam bila bodovna lista. Mi koji smo trebali dobiti stanove nismo ih dobili, i smješteni smo ovamo. Naš su problem trebali rješavati direktor Gortana Ivan Lašeta i Stipe Gabrić Jambo, kad su obavljali kupoprodaju poduzeća, ali, očito, nisu se na nas obazirali."

"Rekli su mi bili da ću dobit stan, još dok smo muž i ja radili. Ali išao je dan po dan, dan po dan, i na kraju sam završila ovdje", započinje svoju priču Marija Šarlija, bivša Gortanova kuharica. "Penzija mi je 1200 kuna, i di ću sad ić'? Nigdi. Reka mi onaj, zaštitar, da moram nestat do četvrtka najdalje. A ja mu govorim, ‘odi ća, da te ne vidim. Pa nismo mi ovdje od veselja, nego zato što nemamo gdi živit. Isključili su nam struju, mada smo je sami uveli i redovito smo je plaćali."

I Mariji Šarliji su nekad davno rekli da je smještaj u Lučkome samo privremeno rješenje, do ostvarenja stambenog prava, za što je čitav život izdvajala od plaće. "Gore od ovoga nećete dobit", tako su nam govorili. A sada, evo i gore, bože sačuvaj. Jučer me tako napa, i galamija na mene, ono đubre prokleto. Zvali smo policiju, i policajci su nam rekli da nas nitko ne smije maltretirat. Ali ‘ko će im zabranit, pa mi smo stari ljudi!"

"Pred neki dan su došli gospon Voji, i znate što su mu rekli?" pita nas Ljubo Blažević: "Van iz kuće, Srbine, da ti mi pokažemo! A gospon Vojo je s mojim tatom zajedno u Gortanu radio od 1964. godine, otkad firma postoji, i u njoj je penziju zaradio. Tko su oni da gospon Voji tako govore?"

"Radio sam kao skladištar na gradilištima na Rabu, Krku, u Rijeci, u Biogradu, Zemuniku, Obrovcu, Zagrebu, u Crnoj Gori...", opisuje svoj radni vijek gospodin Vojo. "Umirovljen sam 1998. Umjesto stana, dobio sam garsonijeru u jednoj od baraka u ovom naselju. Sada sam doveden do toga da putem oglasa tražim stan. Mirovina mi je 1456 kuna, a s 1. aprilom mislim da me čeka povišica od 1,56 posto."

Ante Bošković Ajkula je Ljubi Blaževiću i još nekim radnicima prenio Jambovu navodnu ponudu o zapošljavanju i smještaju u Metkoviću. Ljubo Blažević već je spakirao svoje stvari i namjerava ovih dana otputovati. Ajkula mu je dao i broj mobitela stanovitog Vidovića, za kojeg mu je rečeno da za Stipu Gabrića Jamba obavlja poslove zapošljavanja bivših Gortanovih radnika. Sumnjajući da je Ajkula iz puke obijesti dao Blaževiću broj mobitela ministra rada i socijalne skrbi, nazvali smo da vidimo što će se zbiti. Doista nam se javio neki Vidović, koji nam je tvrdim južnodalmatinskim naglaskom rekao da ni o kakvom transferu radnika nema pojma, da ne radi za Stipu Gabrića, da za njega nikada nije radio i, općenito, da je za njega čuo "samo onako".

Na kraju nas je momak iz Bonačić Security ljubazno otpratio iz bivšeg Gortanova stambenog kruga, uputivši nas radi dobivanja svih službenih informacija na Olivera Škrobotu, člana Uprave Auto Hrvatske. Međutim, sljedeća dva dana g. Škrobota je, prema riječima njegove tajnice, bio isuviše zaposlen da bi nam se dospio očitovati o nasilnom izbacivanju staraca s terena u vlasništvu Auto Hrvatske.

NASELJE ZA VJEŠANJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.