NAD GROBNICOM SVAKOG LJUDSKOG SMISLA
Ivan LOVRENOVIĆ
4. travnja, 2003.

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Sulejman Tihić rekao je na pokopu šest stotina identificiranih srebreničkih žrtava da se “još ne može govoriti o zajedničkom stavu Predsjedništva prema Srebrenici”. Ondje gdje ljudi o Srebrenici ne mogu imati “zajednički stav”, odavno je izgubljen svaki ljudski smisao

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Htjela bi se neka posebna superiorna vrsta imaginacije, koja bi u sebi šekspirski sjedinjavala uzvišeno i apsurdno, tragično i prolazno, da se njome u cjelinu obuhvate svi momenti što ih implicira tragedija Srebrenice – ljudski i obiteljski, politički, civilizacijski, a svi su nakratko pokazali svoje lice u jednom trenutku na jednome mjestu. Bilo je to 31. ožujka u Potočarima pokraj Srebrenice, kada je u novom memorijalnom centru obavljen zajednički obred sahrane za šest stotina identificiranih srebreničkih i podrinjskih Muslimana. To je samo mali dio od onih nekoliko tisuća (osam, devet, deset – do danas se ne zna točno, jer vlasti Republike Srpske i dalje kriju njihova stratišta i grobnice) muškaraca, odraslih i dječaka, što ih je srpska vojska pobila u srpnju 1995.

Za potrebe šturoga novinskoga prikaza moguće je sve te momente svrstati u dvije grupe – unutarnje i vanjske. U prvom slučaju radi se o neizrecivosti ljudskoga zla i o ne manjoj neizrecivosti ljudske tragedije, a u drugom o profanoj sferi politike.

O onomu prvome ništa ne svjedoči tako kao lica srebreničkih žena – udovica, majki, sestara, kćeri... Razapete između ogromnosti svojega bola, i otmjene samozatajnosti u kojoj su, kao u jednoj staroj, rafiniranoj kulturi umiranja, oblikovane i odrasle, one su danas sasvim sigurno najusamljenija bića našega Svijeta. Pred njima treba stati, treba upamtiti njihova markantna, a skrhana lica pod korotno raspuštenim mahramama, njihovo nijemo kršenje snažnih ruku, njihove starinske vokale i naglaske, dok izgovaraju tek poneku škrtu riječ, tek eliptične krhotine osjećaja preko kojih nas puštaju samo na prag svojega neizrecivog bola i užasa: “Rano moja, čekali smo svatove, a dočekali sanduke...” A studentica Almedina Dautbašić, koja je ispred svih njih smogla snage govoriti, obuhvaćajući pogledom šest stotina kabura i šest stotina grobnih mjesta, izgovorila je uzdah antičke intonacije: “Mnogo i za rađanje, kamoli za umiranje!”

NAD GROBNICOM SVAKOG LJUDSKOG SMISLA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.