PROROK NA BLOKETI
Viktor IVANČIĆ
17. travnja, 2003.

Floskulu o tome kako "bez Čačića ne bi bilo autoceste" već smo jednom intenzivno slušali, samo u verziji prema kojoj "ne bi bilo države" bez jednog čangrizavog matorca koji je svoje veličanstveno graditeljsko djelo pravilno razumio kao privatnu prćiju

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Postoji garnitura likova koje Hrvati zadnjih mjeseci ne mogu izbjeći i koji svojom samozatajnošću ruše sve dosad poznate medijske barijere. Otvorite li novine, prozor, frižider ili paštetu, svejedno, ukazat će vam se drago lice Miroslava Blaževića s nogometnih borilišta, ili pak Žarka Puhovskog s takozvane nevladine scene, ili pak Radimira Čačića s one vladine. Ovaj potonji, prema najnovijim informacijama, izmislio je jedinstven način povezivanja udaljenih krajeva metodom postavljanja krute ravne podloge kroz dotad neprohodne predjele. Stvar se zove autocesta i služi za to da izvede narod iz šume.

Asfaltni mesija - korpulentni ministar obnove, graditeljstva i javnih radova - nakon što je o trošku poreznih obveznika izradio reklamne televizijske spotove u kojima pobjedonosno stoji pred bagerima i svladanim kilometrima (pa se ta mitska scena dragim gledaocima ulijeva u glavu svakih nekoliko sati), osigurao je dovoljne količine građevinskog materijala za podizanje vlastitoga postamenta. Za nedavnoga posjeta Zagrebačkom velesajmu, kako izvještava Novi list, okrenuo se prema istoku, podigao ruku k izlazećem suncu i silovito zagrmio: "U Domovinskom ratu građani su se poistovjećivali s braniteljima, a danas, u vrijeme obnove, poistovjećuju se s graditeljima. Vidim kako uživaju dok nose građevinske kacige na glavi."

Cestovna epopeja je, dakle, u punome jeku. Hrvati (ponovno) "uživaju" jer (ponovno) nose šljemove, premda ima zlobnika koji bi primijetili da je to nužno sredstvo zaštite od onih koji im kontinuirano seru nad glavom. Gledaš pravo, ne osjećaš ništa, a čuješ samo imperativni poziv odozgo: "Ovo je rat koji, pod mojim mudrim vodstvom, moramo dobiti!" Elem, ako su se građani nekoć poistovjećivali s braniteljima, a danas se poistovjećuju s graditeljima, s kime se to poistovjećuje Radimir Čačić? S čijeg je to leša korpulentni ministar maznuo odijelo i navukao ga preko svojih širokih pleća? I hoće li od sve te modne nervoze možda zaraditi vrijed na želucu?

Svakako, fascinira brzina kojom je aktualna vladajuća ekipa - lažno se predstavljajući skupinom okorjelih političkih pragmatika - pretvorila autocestu Zagreb-Split u prvorazrednu ideološku robu. Floskulu o tome kako "bez Čačića ne bi bilo autoceste" već smo jednom intenzivno slušali, samo u verziji prema kojoj "ne bi bilo države" bez jednog čangrizavog matorca koji je svoje veličanstveno graditeljsko djelo pravilno razumio kao privatnu prćiju. U tom pogledu postoji jedna zakonomjernost: da bi uvećali osobni utržak, samoproglašeni “Graditelji Hrvatske” moraju razmijeniti veću količinu ljudskih apoena, a za to je potrebno nešto kao “emocionalna vezanost”.

Fantazme namijenjene kolektivnoj konzumaciji zato imaju i svoje “povijesne” uporišne točke, svoje “korijene” i iskone, koje modernim profiterima osiguravaju karizmu realizatora zajedničkih žudnji: kao što je još Starčević bio sanjao samostalnu hrvatsku državu, pa ju je tek Tuđman ostvario, tako i asfaltni mesija pretvara u djelo drevne zasade Savke Dabčević. Potom se karike u lancu sreće samo zgodno podudaraju: od Ante do Savke, od Franje do Ratka, od branitelja do graditelja, od krvi do znoja, od Hrvatske do Hrvatske za tri i pol sata... Ljudski apoeni u tim historijskim momentima nose kacige, čuvaju glave od padavina i pritom, prema službenoj obavijesti, “uživaju”.

Istini za volju, cestovna varijanta hrvatskog državotvorstva – poticanje ideološkog doživljaja komunalne infrastrukture – bazdi na otrcanost, pa se i veliki realizator doimlje malčice grotesknim, poput hodajuće blokete, ali to ga, kako se zaputio, neće spriječiti da se sutra možda s cvijetom na reveru pojavi na nekom zagrebačkom balkonu i pobjednički usklikne: “Imamo cestu!” Apoeni će razdragano mahati zastavicama i rastegnuti glomazni transparent s parolom: “Jedan narod, jedan vođa, četiri trake!”

Dok je Tuđman bio živ nije se, barem u njegovoj nazočnosti, raspravljalo o tome kakva je država koju je “stvorio”, jer bi ta tema činila neudobnom Stvoriteljevu spomeničku pozu. U slučaju aktualnog ministra obnove nije tako. Pita li vas ovih dana neki stranac “Kakvu to cestu gradite?”, razgovor ne treba izbjeći, pošto se odgovor nameće sam po sebi: “Gradimo takvu cestu na kojoj je Čačić nezaobilazan!”

PROROK NA BLOKETI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.