OTVARA SE FAST FOOD “GRILLGAMEŠ

Javlja meni Rumsfeldu Donalde
Što se zbiva po Bagdadu gradu,
Gdje ljudima vratili smo nadu
Da što vide - mogu da imadu.

Javlja meni Rumsfeldu Donalde:
Tommy Franks je došo na ideju
Da narodu sve se blago vrati
Zatočeno što bje u muzeju.

A ja pitam Rumsfelda Donalda
Da l’ što vrijedno u muzeju ima:
Kakav poster, goblen, umjetnina,
Za suvenir našim marincima?

Odgovara Rumsfeldu Donalde:
Nema tamo ništa naročito,
Neke knjige rukom ispisane,
Dean Koontz da je – ja to ne bi čito!

Ima vaza, nisu od kristala,
I posuđa, od Zeptera nije;
Ima nekih glinenih pločica
Na kojima pišu pizdarije.

Ima nekih rugobnih kipića,
Takvu starež zabranio ja bi,
Ima nekih starih šupljih priča:
Asurbanipal i Hamurabi...

Još upitah Rumsfelda Donalda:
Sve to skupa, kol’ko je u kešu?
On će meni: Probaj na Wall Streetu
Nekom prodat ep o Gilgamešu!

Ja tad shvatih da je Franks u pravu
I da nije nikakova šteta
Dat pučanstvu da raznese kramu
Što ne vrijedi pišljivoga centa.

Al svejedno zatražih da CIA
Donese mi Gilgamešov dosje:
Pročitah ga, ništa ne razumjeh –
Ni što bješe prije ni što poslije.

Jedva skontah da to bje diktator
Što se kurči na puku nejaku,
Kojeg neki bog imenom Anu
Potjera da skita po Iraku.

Na kraju se on u svoj grad vrati,
Piše u tom – kak’ se kaže – mitu.
Ja iz toga mogu tek da shvatim:
Da se Saddam krije u Tikritu.

Veli meni Rumsfeldu Donalde
Da sam nešto pogrešno pročito,
Jer izvješća sa terena kažu:
Gilgameš i Saddam nisu isto.

Gilgameš i Saddamove knjige
Spaljene su sred iste knjižnice,
Al dijelovi Gilgameša neki
Urezani bjehu u tablice.

Te tablice bjehu u muzeju,
Puk ih raznije, pa ih više nema,
Tako ni mi sa tim diktatorom
Ne imamo nikakvih problema.

Dobro, kazah Rumsfeldu Donaldu
Na tom mjestu gdje knjiga izgori
Neka bude kulturno žarište:
Nek se fast food “Grillgameš” otvori!

Ali mene svejedno progoni
Iz dosjea što ne kontam ništa:
Ko j’ Enkidu, a ko je Humbaba?
Što Gilgameš ne pojeba Ištar?

Al ja nešto kad zajunim saznat
Izgaram u tragalačkoj vatri,
Po mudrace posladoh u Nashville
Da mi dosje prevedu na country.

Kad mudraci dohvatiše dosje
I kad mi ga prepjevaše tečno,
Tad Gilgameš posta nešto vrijedno,
Pjesma koja živjeti će vječno.

Tri pjevača s tri stetson-šešira,
Tri prpošne iz Nashvillea cajke,
Pjevaju mi kako bendžo svira:
“Gilgamešu, davorike dajke!”

“Gilgamešu, pobratime mio,
Jesi l’ skoro u Uruku bijo?
Jesi l’ išo na planinu Mašu
Da pozdraviš silnu vojsku našu?

Gilgamešu, pobratime mio,
Enkidu ti jaran poginijo!
Smrt jarana nevolja je teška,
Al kolateralna to je greška!

Gilgamešu, pobratime mio,
Zašto Ištar nisi povalijo?
Pa je na te bijesnog bika slala –
Gilgamešu, zašto si budala?

Gilgamešu, pobratime mio,
U muzej te Saddam zatočijo!
Al je časak slobode kucnijo,
Slobodni te narod svud raznijo!”

Ja sad znadem: neće biti šteta
Da sav planet nestane u vatri!
Nema toga u povijesti svijeta
Što ne možeš prepjevat u country!