KAKO PRDI CIKLON B
Viktor IVANČIĆ
25. travnja, 2003.

Što učiniti s dokumentom čiji je sadržaj evidentno od javnoga interesa, koji čak svjedoči kako je ta javnost od strane državnoga i vojnog vrha bila sustavno obmanjivana na najbestidniji način, a upravo je pečat “vojne tajne” u njegovu zaglavlju – kao zakonom propisana mjera nedodirljivosti - krunski dokaz vrhunske manipulacije? Kako ne kršiti zakon koji se primjenjuje samo da bi se ozakonilo bezakonje zakonodavca

< > | cijeli članak | verzija za tisak

“Nismo mi inicirali istragu protiv novinara, već Državno odvjetništvo radi svoj posao.” Ovu ciničnu frazu isporučilo je prošloga tjedna Ministarstvo obrane RH – povodom pokretanja istrage protiv Feralova urednika Ivice Đikića zbog kaznenoga djela “otkrivanja vojne tajne”, nakon što je ovaj list objavio godinama zataškavane dokumente o isparavanju i izgaranju više od dvije tone smrtonosnih otrova prilikom eksplozije u vojnom skladištu “Duboki jarak” u travnju 1994. – i u tom komprimiranom cinizmu sadržana je suština odnosa aktualne vlasti prema medijima, ali i prema javnome djelovanju općenito. Konstatacija o tome kako “tužilaštvo radi svoj posao” može se, naime, koristiti za bilo koju vrstu legalističke kamuflaže: može je (recimo) izgovoriti srbijanski premijer Zoran Živković koji čisti zemlju od kriminalnih bandi, ali ju je mogao izgovoriti i Adolf Eichmann, koji je – puneći koncentracione logore milijunima rasno nepodobnih – tvrdio da čini to isto.

Ono što ministricu Željku Antunović i njezinu odvjetničko-policijsku logistiku neraskidivo veže s ovim potonjim, a ne s onim prvim, jedan je sasvim tehnički detalj: to je takozvani Ciklon B, iliti cijanovodik, iliti sredstvo pomoću kojega je u Eichmannovim logorima rješavan problem suvišnoga dijela čovječanstva, iliti tvar koja je u višetonskoj količini otprhnula u zrak prilikom eksplozije vojnoga skladišta kod Sesveta, a o čemu hrvatska javnost nije imala blagoga pojma dok to Feral nije objavio u ožujku ove godine. Potom je, s najvišega mjesta, odlučeno da “tužilaštvo radi svoj posao”. Dotad, ni tužilaštvo ni policija posla nisu imali, već je “svoj posao” radio MORH, štiteći štambilj s oznakom “vojna tajna” na papirima iz kojih je bjelodano jasno da je stanovništvo u neposrednoj blizini Zagreba bilo izloženo udisanju otrova sumnjiva podrijetla. Što je još veselije, taj štambilj i nije udarila Antunovićkina garnitura, nego su ga na dokumente fljasnuli Šušak i kompanija, a njihovi današnji nasljednici samo ga čuvaju poput sasušene relikvije. To će reći – brane ga provjerenim Šuškovim sredstvima.

Elem, Feralov urednik ispitan je prošloga utorka na Odjelu za organizirani kriminal Policijske uprave zagrebačke, uz standardnu turu torture onih koji “rade svoj posao”, dakle četverosatno maltretiranje, a toj “operativnoj obradi” nazočio je i jedan vojni policajac, pa čak i postavljao pitanja (Satnik Bartolec, rekao je da se zove, s pretpostavkom da mu je ovo zadnje prezime), premda on po zakonu ne bi smio službeno općiti s tzv. civilnim stanovništvom i premda je MORH – čiji je vojni policajac valjda uposlenik – obznanio kako “nije inicirao istragu protiv novinara”. Za koji je klinac MORH-ov uposlenik sudjelovao u istrazi s kojom MORH nema veze, to je – razumije se – vojna tajna.

Feralov urednik, uglavnom, odbio je odgovarati na pitanja, ali drugovi inspektori ipak su ih uredno izdeklamirali, jedno po jedno (oni, naime, “rade svoj posao”), tako da biva prilično jasno kamo cijela stvar vodi: Je li osoba koja vam je dala dokumente s oznakom vojne tajne bila ili je još uvijek zaposlena u MORH-u? Jeste li bili svjesni da objavljujete vojnu tajnu? Posjedujete li dokument s oznakom vojne tajne koji je objavljen u Feralu? Može li se u Feralu objaviti neki tekst bez odobrenja glavnog urednika? Tko odlučuje koje će fotografije i faksimili biti objavljeni uz vaš tekst? Je li se vaš tekst bazirao samo na ovim dokumentima ili na još nečemu? Gdje se tiska Feral?...

Policijski i vojni inspektori, inače, to rade po zahtjevu Županijskoga državnog odvjetništva u Zagrebu, kako bi “utvrdili činjenice vezane uz sumnju na počinjenje kaznenog djela opisanog u članku 145. stavak 1. Kaznenog zakona RH”, koji kaže: “Tko objavi sadržaj ili dio sadržaja podataka ili isprava za koje zna da predstavljaju državnu ili vojnu tajnu kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.” Spomenuta formulacija, dakako, spada u skupinu “kaznenih djela protiv Republike Hrvatske”.

I tu dolazimo do pitanja načelne naravi, ako to još koga zanima, do one “meke granice” između etičnosti i legaliteta, odnosno njegove zloupotrebe: Zbilja, što učiniti s dokumentom čiji je sadržaj evidentno od javnoga interesa, koji čak svjedoči kako je ta javnost od strane državnoga i vojnog vrha bila sustavno obmanjivana na najbestidniji način, a upravo je pečat “vojne tajne” u njegovu zaglavlju – kao zakonom propisana mjera nedodirljivosti - krunski dokaz vrhunske manipulacije? Što je novinaru činiti ako mora birati između kršenja zlorabljenog zakona i poštivanja vlastite profesionalne savjesti? Što ako se fraza o “kaznenom djelu protiv Republike Hrvatske” pokazuje tragično razglobljenom, pa novinar, poštujući najviše etičke standarde svoje struke, mora počiniti “kazneno djelo”, da bi ga onda progonili upravo oni koji su planski djelovali “protiv Republike Hrvatske”, naravno, uz pretpostavku da se pod “Republikom Hrvatskom” podrazumijeva i nešto civilnog stanovništva koje ne bi rado da ga se truje Ciklonom B, ili – ako se to već čini – da ga se o tome barem informira? Ukratko: Kako ne kršiti zakon koji se primjenjuje samo da bi se ozakonilo bezakonje zakonodavca?

Slučaj Feralova teksta o nesreći u vojnom skladištu “Duboki jarak”, o sramotnoj utaji istine od hrvatskih građana, spada u onu vrstu školskih primjera kakvi će naći mjesta u svakom udžbeniku novinarstva, s poukom da je – na često klizavom terenu žurnalizma - profesionalno i moralno kršiti zakon kada se to čini u interesu općeg dobra, štoviše, kada se upravo takvim “prekršajem” razotkriva kardinalna zloupotreba legislative i političke moći.

To, dakako, u pravilu košta, ali s cijenom stvari stoje malko složenije, što će reći da ne mogu biti formalizirane pukim zakonskim paragrafima i etičkim kodeksima, već se s pitanjem sankcija dolazi na teren čiste političke volje koja (jedina) pokreće sustav državne represije. Logika, smjer i intenzitet batine – osobito kada je u igri pravo na deformiranje javnosti – ne govore ništa o onome kome su namijenjene modrice, već svjedoče o karakteru vlasti koja vitla priručnom pedagoškom alatkom. Prvi pouzdan znak da je represija politički motivirana jest kada njezin provodilac upotrijebi hladni “tehnicistički” jezik: mi ne progonimo novinare, već “radimo svoj posao”. Mi ne koljemo po kućama, već “provodimo redoviti program kolinja”.

U slučaju ministrice Željke Antunović, sve je stvar zauzete perspektive. Da je, primjerice, živjela nekih dvije stotine metara od lokacije gdje su prpošno gorjele, isparavale i letjele u zrak bačve otrovnog cijanovodika, vjerojatno bi gajila drukčija čuvstva prema onom pečatu s oznakom “vojna tajna”. Naime, lako je tuđim plućima gloginje mlatiti! Međutim, gospođa Antunović ne dijeli zemaljske probleme svojih sunarodnjaka, ona naprosto “drugačije diše” i boravi u višim sferama duha, tamo gdje se kroje takozvani nacionalni interesi i razvijaju zastave skrpane od plućnih maramica dragih podanika.

K tome, ministrica obrane u svojem prvom reagiranju na Feralov tekst kazala je da se radi o "bezvrijednome dokumentu" na temelju kojeg se stvaraju zlonamjerne konstrukcije, pa je ipak pokrenula istragu i kazneni postupak (odnosno, nije ona, već to "tužilaštvo radi svoj posao") zbog objavljivanja nečega "bezvrijednog", i to do mjere da je u isljeđivanju novinara (protuzakonito) sudjelovao vojni policajac, Satnik Bartolec, čovjek s autentičnim prezimenom. Kada se pokrene cijela državno-represivna aparatura da bi se zaštitila mistika i sakralna vrijednost jednog "bezvrijednog dokumenta" - to je cinizam o kojemu ovdje govorimo.

Nije dakle pokrenuta istraga zbog tajenja važnih informacija od hrvatske javnosti, zbog njezina planskog obmanjivanja i vjerojatnog trovanja, već zbog toga što je tajna provaljena. Zašto? Između ostaloga i zato što je onaj koji je sudjelovao u utaji istine, i bio čak šef Šuškove specijalne komisije s izravnim nalogom da cijanovodičnu "tajnu" zakopa u blindirane ladice MORH-a - general Josip Lucić - u međuvremenu postao prvi čovjek Hrvatske vojske, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, i to po preporuci ministrice Željke Antunović. Svaka njegova diskreditacija diskreditira cijeli sustav, jer je Lucić "preuzeti čovjek" - dokazan na rukovodnim poslovima još iz vremena hrvatske agresije na Bosnu - kadar koji osigurava usiljeni marš kontinuiteta. Šef Glavnog stožera, s Antunovićkom kao grakćućim političkim patronom, upravo je oličenje sustava koji je zamišljen takvim da nam uređuje sudbinu. Budući da je u njega ugrađen konglomerat nečistih savjesti, sve njegove metode imaju karakter vojne tajne.

U samozaštitne svrhe, mehanizam funkcionira na krajnje jednostavnom principu: "tužilaštvo radi svoj posao". Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić kazao je kako nema pojma o državnom progonu Ferala (kao što o tome ništa ne zna ni ministrica obrane), a optužni prijedlog potpisao je njegov donedavni zagrebački pobočnik Krunoslav Canjuga, koji je pak u međuvremenu smijenjen zbog sumnje da je sudjelovao u korupcijskom lancu. Ipak, istraga protiv Feralova urednika i dalje intenzivno traje, netko predano "radi svoj posao", a mladodemokratski činovnici koketno šire ruke i hine kako nemaju institucionalnih mogućnosti zaustaviti stroj koji provjereno melje ljudske sudbine. Sada bi čovjek trebao biti onako naivno zloban i upitati se kako to policija i tužilaštvo "rade svoj posao" u slučaju ubojstva Milana Levara, ili hvatanja Ante Gotovine, ili svježeg izdavanja lažne legitimacije Ivici Rajiću? Međutim, neki mediji naprosto nisu bili dovoljno bliski zločinima da bi organi državne represije prema njima pokazali primjerenu suzdržanost.

Korijen ovog tekućeg cinizma razotkrio nam se još u vrijeme kada je tutnjala "afera dosjei", kada je spektakularno obznanjeno da je u Tuđmanovu režimu bilo prisluškivano 650 građana, od toga 120 novinara, i kada je poručeno da se po pitanju kažnjavanja dokazanog političkog zločina - neće poduzeti ništa. Štoviše, žrtve su bile lukavo vabljene da daju svoj pristanak kako bi se dosjei uništili, pretvorili u dim na nekom tajnom mjestu skupa sa zalihama otrovnog cijanovodika. Ministar policije Šime Lučin tada je govorio da je "na žalost sve bilo rađeno po zakonu", jer su "nalozi za prisluškivanje bili uredno potpisivani", ali to je bila samo još jedna šugava laž: protuzakonite su bile kvalifikacije osumnjičenika za "kaznena djela protiv Republike Hrvatske", protuzakonit je bio asortiman trebujućih državnih neprijatelja, samo što dežurna politička volja to nije smatrala dostatnim razlogom za onaj poznati refleks pri kojemu "tužilaštvo radi svoj posao".

Još tada novi demokrati sklopili su tajni pakt s nositeljima najcrnjeg političkog terora, ne samo o nenapadanju već i o aktivnoj suradnji i uzajamnom potpomaganju. Nalogodavci političkih zločina tako danas sjede u hrvatskome parlamentu, uživajući status uglednih građana, ubirući znatnu mjesečnu sumu iz državne kase, kao što i aktualni vlastodršci kane sjediti na tome skrovitom mjestu, dugo nakon sljedećih izbora. Žrtve činjenice da sustav državne prisile "radi svoj posao" mogu biti samo oni koji su izvan dnevne političke igre i unaprijed podijeljenih karata na javnoj sceni, naime, oni koji svojom nesmotrenošću pripuštaju svjetlost u mračne tajne nacionalnih interesa i remete onaj usiljeni marš kontinuiteta.

Zato je aktualnoj vlasti trebala opsjena o "medijskoj Hrvatskoj" u čijoj opreci se, navodno, događa stvarnost; zato su im trebali "kroatoskeptici" (bivši "jugoškudaši") i mnogi drugi ideološki smjerokazi koji će općinstvu ukazati na dežurne podrivače nacionalne stabilnosti. Zato je Račanova administracija jedina poznata vlada koja sebe smatra "europskom" i "demokratskom", a koja je u cijelom svom mandatu zadržala formalno vlasništvo nad jedinom nacionalnom televizijskom kućom i čak dva dnevna lista, pri čemu su u slučaju Slobodne Dalmacije još i odbačene optužbe za prethodno počinjenu pljačku. Zato je riječ o djelujućem cinizmu, načinu vladanja koji - nakon misije rušenja omraženog diktatora - doživljava svoj demagoški vrhunac, inkarnirajući se u prvorazredan politički bastard, u protutuđmanovski tuđmanizam.

Naposljetku, preparacija javnosti luči sasvim konkretne učinke. U svakoj bi normalnoj državi slučaj "Duboki jarak" izazvao javnu debatu od koje bi se tresle institucije sistema; čak i ako se ne bi poduzele sankcije, bila bi odaslana poruka da se u zemlji velikoj poput osrednjega posjeda teksaškog uzgajivača stoke ubuduće neće moći olako zatajiti eksplozija dvije tone onog Eichmannova Ciklona B. Ovako, kada je jedna afera svedena na divljačko mrcvarenje novinara, s lijepim izgledima za "novčanu kaznu ili kaznu zatvora do tri godine", samo je osnažen kult vojne tajne kao vrhovnog načela političkog djelovanja.

No, dok mi pizdimo po rijetkim preostalim nezavisnim novinama, korifeji vlasti bave se manje sumornom problematikom. U sklopu predizbornog putujućeg cirkusa, oni svečano otvaraju nove centimetre autoceste, dječja odmarališta, školska igrališta, trafostanice i javne klozete. Valja im poželjeti da što prije svečano otvore prozor i napuste ovu zagađenu prostoriju, bez obzira tko će doći nakon njih.

KAKO PRDI CIKLON B
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.