FORSIRANJE HODNIKA
Boris RAŠETA
25. travnja, 2003.

Nakon odlaska JNA iz Hrvatske vojni stambeni fond imao je 38 tisuća stanova. Vrijedio je gotovo četiri milijarde maraka, pa je jasno zašto je stambena komisija MORH-a bila jedan od najvažnijih organa sustava obrane. Ante Gotovina, Ante Beljo, Matko Kakarigi, Vlado Zagorec, Ljubo Ćesić Rojs, Miljenko Crnjac, Josip Lucić, Ivan Tolj, Branko Primužak, Miro Laco, Branimir Glavaš... samo su neka od imena koja se dovode u vezu s malverzacijama “stambene mafije”

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kako spaliti čovjeka, a da nakon spaljivanja ne ostane nepougljenjenih ostataka tijela?

Zadatak se čini teškim, ali recept je, u osnovi, jednostavan. Znalci kažu ovako: “Horvat mi je objasnio da je živog čovjeka najlakše zapaliti cigaretom, i to na slijedeći način. Iz cigarete se izvadi duhan i natopi nitroglicerinom. U filtar se stavi mali komadić bakrene žice izvađene iz žnore za televizor ili radio. Kada se u filtar stavi komadić žice, sa šibice se sastruže barut i zajedno s duhanom stavi u cigaretu. Kada čovjek zapali cigaretu odmah se nađe u buktinji i jednostavno mu nema spasa. Vidjevši s kim imam posla, zamolio sam g. Billa da me spoji s nekim iz MUP-a. Spojio me s gospodinom Antunom Savajem. Njemu sam u detalje sve objasnio o kome se i o čemu radi...”

Autor ovoga recepta, iz kojega se čini očitim bar jedan zaključak - onaj da je pušenje katkad doista vrlo opasno za zdravlje - bio je, devedesetih, pripadnik nečega što bi se moglo nazvati “stambenom mafijom”. Citirani Horvat se, doduše, honorarno bavio različitim aktivnostima: miniranjima u zemlji i inozemstvu, svodništvom, i slično, no posao nasilnog useljavanja u tuđe stanove, iz vojnoga stambenog fonda bivše JNA, devedesetih je bilježio odličnu konjunkturu.

Dio zabilješki djelatnika stambene komisije MORH-a Ivana Turkalja, koje je Feral objavio u prošlom broju (iz njih potječe i recept o spaljivanju čovjeka) bit će prilično važan u istrazi koju je MUP pokrenuo o malverzacijama u vojno-stambenom fondu, početkom ovoga tjedna, na zahtjev Županijskoga državnog odvjetništva. U Turkaljevim papirima vrlo je plastično opisano mnoštvo slučajeva u kojima su se zagrebački, splitski i ostali veterani - nasiljem, prijetnjama, ucjenama i podmićivanjem - dokopali stanova, često na najatraktivnijim gradskim lokacijama. S obzirom na metode koje su bili u stanju primijeniti, ne čudi što im se malo tko usuđivao reći ne.

Rekonstruirana je i mreža osobnih relacija pojedinaca iz MORH-a, vojnih stambenih komisija, te nekih drugih ustanova - poput Prometnog fakulteta u Zagrebu - na kojemu su diplome stekli mnogi ugledni pripadnici Tuđmanova režima. U Turkaljevu je spisu pobrojan dio imena za koje je čula i šira javnost: pukovnik Miro Laco, prvi Tuđmanov tjelohranitelj Božo Smrtalić, itd., te mnoštvo ljudi iz sjene s nadimcima Ajkula, Terminator, itd.

Ipak, Turkaljeve su zabilješke samo dio jedne kriminalne priče koja je imala političku podršku državnog vrha, i čiji su se pipci pružali, vertikalno i horizontalno, na sve strane. Iz činjenice da se u istragu kreće tek sada, nekoliko mjeseci prije izbora, čini se prilično izvjesnim da se u tu problematiku neće ići preduboko, premda bi se to moglo izvesti.

Istražni bi organi, tako, mogli - i trebali - pobliže ispitati na koji je način, početkom devedesetih, novi vojni stan dobio Ante Beljo, koji je bio ministar iseljeništva i predsjednik Matice iseljenika. Jednako tako, trebalo bi vidjeti kako je vojni stan dobio načelnik odjela za graditeljstvo Matko Kakarigi, koji je već imao riješeno stambeno pitanje. Kakarigi je od Ministarstva obrane dobio i drugi stan, koji je dao na korištenje stricu.

Novi je vojni stan dobio i čovjek koji je 1993. godine sedam mjeseci bio predsjednik vojne stambene komisije MORH-a, Branko Primužak, koji je također već prije posjedovao vlastiti stan. O malverzacijama za koje je prozivan, Primužak se oglasio samo jednom, u Jutarnjem listu, i to na vlastitu inicijativu. Osim pobrojanih imena, njegova je komisija, naime, stanove na sumnjiv način dodijelila i generalima Vladu Zagorcu, Ljubi Ćesiću Rojsu, Miljenku Crnjcu, Josipu Luciću, Ivanu Tolju, ali, navodno, i brojnim civilima. Primužak se svojedobno ogradio od bilo kakve odgovornosti, pripisavši sve Gojku Šušku i Ivanu Čermaku: “Ja sam dodjeljivao stanove na prijedlog potkomisija, a ministar je, prema tom pravilniku, imao autonomno pravo dodijeliti stan bilo kojoj osobi. To je logično jer ako mu je trebao neki čovjek, visoki časnik ili dužnosnik, normalno je da mu je stvorio uvjete za život i rad. Koliko je to ispravno, u to ne ulazim, niti želim komentirati ministrova naređenja...”

U sedam mjeseci koliko je tokom 1993. godine bio na čelu komisije, Primužak je potpisao oko 3500 rješenja. U to je vrijeme Vojna stambena komisija u Osijeku dodijelila Branimiru Glavašu stan veličine 154 metra četvorna. Rješenje o dodjeli stana Glavašu je potpisao Kljajić, na temelju Zakona o privremenom korištenju stanova iz 1991. godine. Glavaš na nj nije mogao ostvariti stanarsko pravo, no on je to ipak uspio, pa je stan i otkupio - i to za 13 tisuća maraka; kada je, pet godina kasnije dobio status vojnog invalida, Glavašu je deset tisuća maraka vraćeno, pa je stan od 154 kvadrata dobio za manje od četiri tisuće maraka. Isti je stan Glavaš potom prodao Slavonskoj banci, u čijem je nadzornom odboru sjedio, za 280 tisuća maraka!

Zanimljivo je, inače, da su rješenja za dodjelu stana Branku Primužaku potpisali Vladimir Zagorec i Miroslav Modrušan. Primužak i Modrušan digli su 1994. godine tužbu protiv Ivana Zvonimira Čička, koji je tvrdio da je “bilo nezakonitosti u raspolaganju stanovima bivše JNA i da bi istragu trebalo usmjeriti na Primužaka i Modrušana”, no nakon devetogodišnjeg procesa Primužak i Modrušan taj su spor izgubili.

Na zanimljiv je način stambeno pitanje svojedobno - 13. ožujka 1999. godine - riješio i general Ante Gotovina. On je od Ministarstva obrane za doista tričavih 18 tisuća njemačkih maraka otkupio troipolsobni stan u elitnoj vili na adresi Srebrnjak 69 u Zagrebu. Stan bi inače na slobodnom tržištu vrijedio minimalno 200 tisuća maraka, a na Feralovo pitanje kako mu je i zašto odobrena kupnja pod tim uvjetima, te gdje su zbrinuti bivši stanari stana, tj. obitelj Pleše, MORH nije dao odgovor.

MORH je pomogao i obnovu u ratu porušene vikendice Antuna Šporera, bivšeg potpredsjednika zagrebačke Gradske skupštine, koji je svojedobno spasio vlast HDZ-a u gradu Zagrebu. Kuća veličine 128 četvornih metara obnovljena je za milijun i stotinu tisuća kuna, što je platilo Ministarstvo obrane premda za takvu vrstu pokrivanja troškova nije bilo nikakve pravne osnove. Ovaj očito nezakonit čin još se nalazi pred sudom.

Sve su to ipak pojedinačni slučajevi. No, prema podacima HHO-a iz srpnja 1994. godine, u - često puta prinudnim - deložacijama građana iz vojnih, ali i civilnih stanova i kuća, primjenjivano je “brutalno nasilje, samovolja nelegitimiranih osoba i nepoštivanje bilo kakve pravne procedure”. “Prema podacima HHO-a do sada je iz stanova izbačeno više od 10.000 obitelji, a na posljednjem sastanku saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, rečeno je da su sporna još 3622 stana, te da je pokrenuto još 3137 postupaka za iseljenje. Na taj način na ulici se već našlo više od 40.000 hrvatskih državljana, a sad bi se trebalo naći njih još 16.000. Na sjednici istoga saborskog odbora od četvrtka, 14. srpnja 1994., zamjenik ministra obrane Josip Juras naveo je da ima više od 18.600 zahtjeva stradalnika Domovinskog rata za dodjelu stana...”

Isti je proces, nešto smanjenim intenzitetom, nastavljen i sljedeće, 1995. godine.

Vojni stambeni fond brojao je početkom devedesetih - nakon odlaska JNA iz Hrvatske - 38 tisuća stanova, koje je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske preuzelo u srpnju 1991. godine. Vrijedio je gotovo četiri milijarde maraka, pa je jasno zašto je stambena komisija MORH-a bila jedan od najvažnijih organa sustava obrane. Tu su komisiju vodili Žarko Modrušan, Branko Primužak i bojnica Iva Pašalić, koji bi - da ih je netko detaljnije ispitivao - sasvim sigurno mogli dati još niz nepoznatih informacija koje bi, po prirodi stvari, trebale zanimati Državno odvjetništvo i slične institucije. No, to se nije dogodilo, a po svemu sudeći i neće, jer bi nova vlast morala otvoreno progovoriti i o etno-političkoj dimenziji tog problema, a Račanova vlada to sustavno ne želi raditi.

Nakon jednog napisa o kriminalnoj aktivnosti pripadnika “stambene mafije”, dio je stambeno zbrinutih likova iz Turkaljeve bilježnice na uglu Ilice presreo Vjenceslava Billa, umirovljenog djelatnika MORH-a, nastojeći ga zaplašiti jer su ga doveli u vezu s objavom tekstova o njima. U subotu 19. travnja, na njegovu su automobilu isječene sve četiri gume, pa je Bill danas pješak. Navodno su tragali i za Turkaljem, htijući ga napasti. Prema Billovim riječima, “Turkalj nije ništa lagao”, njegove su informacije točne i sada je samo stvar istrage što će od toga doista završiti na sudu.

A možda će ipak biti po onoj Rojsovoj: “‘Ko je jamio, jamio je!”

FORSIRANJE HODNIKA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.