SLOM AKCIJE STADION
Goran Borković
25. travnja, 2003.

Nakon što je u obnovu Dinamova stadiona dosad utrošeno gotovo 500 milijuna kuna, tribine su u katastrofalnom stanju, vlaga je nagrizla veliki dio izgrađenih prostorija, instalacije su popucale, kao i vodovodne cijevi, a odvodni kanali su začepljeni. Na mjestu nekadašnjih donjih tribina raste trava, a lopovi su pokrali dobar dio opreme i kabela

< > | cijeli članak | verzija za tisak

"Prvi dojmovi su izvanredni. Ovakav stadion i ova priredba moraju otvoriti oči i onima koji su bili sumnjičavi da li nam to treba. Razumije se da nam treba." Tim je riječima prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 1999. godine opisao svoje viđenje početka rekonstrukcije zagrebačkoga nogometnog stadiona Maksimir, neposredno pred početak Vojnih igara.

Četiri godine poslije, nakon što je u obnovu Dinamova stadiona utrošeno gotovo 500 milijuna kuna, dojmovi su bitno drukčiji. Tribine su u katastrofalnom stanju, vlaga je nagrizla veliki dio izgrađenih prostorija. Instalacije su popucale, kao i vodovodne cijevi, odvodni kanali su začepljeni. Na mjestu nekadašnjih donjih tribina raste trava. Lopovi su pokrali dobar dio opreme i kabela. Prema procjenama, da bi se stadion vratio u stanje iz 1999. godine, "kada su dojmovi bili izvanredni", potrebno je novih 200 milijuna kuna, koje se ponovno trebaju izdvojiti iz gradskog proračuna. Za ovu godinu predviđeno je da građani Zagreba za podmirenje nastalih dugova i novi početak radova izdvoje 50 milijuna kuna. Međutim, ako je suditi po dosadašnjim iskustvima, predviđeni novac bit će vjerojatno iskorišten u druge svrhe. Ipak, ako ovaj put bude dovoljno političke volje, tim bi se novcem dovršile započeta sjeverna i zapadna tribina, izgradio bi se krov na zapadnoj tribini te projektirala garaža s izdignutim terenom.

Da su sumnje u nastavak radova opravdane, potvrđuje i činjenica da je posljednji radnik maksimirsko gradilište napustio prije tri godine, a nedavno je odvezen i zadnji građevinski kran, koji je čekao najavljivani nastavak rekonstrukcije. Glavni zagovornik ponovnog početka radova je bivši gradonačelnik, a sadašnji dogradonačelnik Milan Bandić. Od dolaska SDP-a na vlast Bandić je stalno obećavao da će grad zbog smanjenja štete koja je već počinjena dati potreban novac, tako da su - kad bi čovjek povjeravao u ono što Bandić govori - radovi na stadionu već nekoliko puta završeni! Zadnji rok trebao je biti travanj 2003. godine, ali dogodio se samo još jedan u nizu posjeta gradskih čelnika za izgradnju, koji su Maksimir obišli u utorak, dan prije Feralovih reportera.

Stadion Maksimir službeno je otvoren daleke 1912. godine. Od tada je nekoliko puta preuređivan. Najvažniju rekonstrukciju 1946. godine načinio je arhitekt Vladimir Turina. Po njegovim zamislima, stadion je dobio prepoznatljivu otvorenost prema maksimirskoj šumi. Ta je otvorenost nestala nakon što je na Tuđmanovu sugestiju 1998. godine započeto novo preuređenje, prema projektu Gordana Hanžeka. Planovi su bili ambiciozni: 60 tisuća sjedećih mjesta, nove tribine, 15.000 četvornih metara poslovnih prostora u ostakljenim zgradama na sjevernoj strani, VIP-lože, uključujući najljepšu, predsjedničku, restorani, super-marketi, liftovi, pokretne stepenice, suvenirnice, uređenje okolnih prostora i svlačionica, izgradnja jednoetažne garaže sa 22.600 četvornih metara, na čijem bi krovu bio nogometni teren, "spušten" za nekoliko metara u odnosu na sadašnje stanje, zbog čega bi se trebala ukloniti atletska staza... Ideja je bilo pregršt, baš kao i novca, sve dok Tuđman nije umro, a HDZ sišao s vlasti.

Danas se na maksimirskom stadionu vide tek naznake onoga što je on u suludoj viziji već bolesnog predsjednika trebao biti. Za novac kojim se u svakom velikom evropskom gradu može napraviti moderan nogometni stadion, Zagrepčani su dobili ruševno zdanje na kraju grada koje su, u što su se uvjerili i Feralovi reporteri, zaposjele kune. Umjesto kupaca koji bi teško zarađen novac trošili na Dinamovu stadionu, tzv. "trgovačku ulicu" u staklenoj monumentalnoj zgradi zauzeli su glodavci, zbog čega stadionski radnici svoje radno mjesto vole nazivati zoološkim vrtom. Umjesto ultramodernog restorana koji je nekoliko dana radio dok je Dinamo igrao u Ligi prvaka, danas se u tzv. zgradi A-NULA osjeća nepodnošljiv miris vlage. Sa stropa je popadala žbuka, parket se digao, pločice su otpale, procurila je i izolacijska pjena. Kako su sjeverna i zapadna tribina projektirane s krovom koji nikada nije izgrađen, posljedice koje na objekt ostavljaju kiša i snijeg su katastrofalne. Odvodi nisu dovoljno široki da prime toliku količinu vode koja se smrzne u cijevima, zbog čega cijevi pucaju, pa nakon odmrzavanja voda probije na sve strane. Budući da gipsane površine nisu predviđene za vlagu, rezultat je potpuna devastacija. U sjevernu zgradu može ući tko želi, jer bi za čuvanje velikog broja ulaza bilo potrebno daleko brojnije osiguranje nego što je to Dinamovo. Kao mogući ulaz služe i polomljeni prozori, iako se lopovima ne preporučuju takve vratolomije iz jednostavnog razloga što se tamo više nema što ukrasti, a u mraku se čovjek lako može nabosti na šipke koje vire iz zidova. Veći dio sjedala, čiji je glavni dobavljač bio sin nekadašnjeg direktora stadiona Mirka Novosela, odavno je pod naletom atmosferskih neprilika izgubio prepoznatljivu Dinamovu plavu boju. Naravno, tome je kumovala i loša kvaliteta plastike. Umjesto nekadašnjeg spuštanja terena, novim "kompromisnim" projektom predviđeno je povišenje terena za nekoliko metara, čime bi se prekrili ostaci nekadašnjih tribina koji još više narušavaju ionako nagrđen izgled maksimirskoga stadiona. Sjeverna tribina, rezervirana za Dinamove Bad blue boyse, vrlo je strma pa na svakoj važnijoj utakmici organizatori mole boga da nitko ne padne s nje.

Većina arhitekata rekonstrukciju stadiona ocijenila je kao veliku sramotu za struku, a Krešimir Ivaniš, profesor arhitekture i predsjednik Komisije za sport Hrvatskog olimpijskog odbora, nazvao je "urbanističkim, arhitektonskim i sportskim promašajem", koji je Grad koštao golema novca. Posebno je pitanje za koga i zbog čega se stadion gradi, jer navijače, zbog kojih nogomet postoji, nitko ništa ne pita. Da se i ne govori o drugim zemljama, poput Engleske i Njemačke, gdje se za svaku gradnju ili temeljitu rekonstrukciju stadiona provodi referendum. Umjesto građana, na ovim prostorima o takvim pitanjima odlučuje politika, pa se zato i ne treba čuditi što umjesto suvremenoga stadiona u maksimirskoj šumi postoji nedovršeno monumentalno zdanje koje na najbolji način simbolizira propalu politiku Tuđmanova režima.

SLOM AKCIJE STADION
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.