REPUBLIKA FERAL
Heni ERCEG
29. svibnja, 2003.

Nakon dviju drakonskih sudskih presuda, u ožujku 2002. Feralov je račun bio blokiran, jer je sud naložio da se ovrhom namiri 200.000 kuna za “duševne boli” tužitelja – Željka Olujića i Marice Meštrović. List se našao u bezizlaznoj situaciji.
Feralovi čitatelji tada su poduzeli jedinstvenu akciju na ovim prostorima: u samo nekoliko dana – pod geslom “Dajmo da pišu!” – dobrovoljnim su prilozima skupili 200.000 kuna i doslovno spasili svoje novine od gašenja. Akciji se pridružio Franci Blašković sa svojom grupom, skupljajući priloge na turneji po istarskim konobama, kao i svi značajniji hrvatski rock bandovi, upriličivši veliki koncert u zagrebačkoj “Tvornici”, koji je inicirao Sejo Sexon iz “Zabranjenog pušenja”.
Još jednom - hvala svima!

< > | cijeli članak | verzija za tisak

"Bojite li se?" pitali su nas prijatelji, poznanici, čak i nepoznati prolaznici, dok smo se s raznih hrvatskih ratišta vraćali doma. “Naravno da se bojimo”, odgovarali smo, ponovo odlazeći po još jednu ratnu reportažu u Slavoniju, Baniju, Dubrovnik, Šibenik... Odlazili smo i vraćali se, uporno vjerujući kako i u ratu javnost ima pravo na istinu. Onda su nam objasnili da je propaganda ustvari jedina prava istina. Onda smo otišli, tek koju ulicu dalje, po svoje radne knjižice.

"Bojite li se?" opet su nas pitali prijatelji (sve malobrojniji), poznanici (sve malobrojniji), rodbina i ukućani. “Naravno da se NE bojimo”, odgovarali smo ovaj put, i tako 1993. i 94., 95., 96., 97., 98. i 1999... Sada smo, naime, bili “svoji na svome” i opet smo inzistirali na tome kako novine postoje zato da bi javnost znala istinu. O zločinima počinjenima u ime režima, o logorima u drugoj državi, otvorenima za one koji su bili smetnja stvaranju Velike Hrvatske, o deložacijama iz stanova onih čija se krvna zrnca nisu uklapala u režimsku viziju etnički čiste države...

Naš su “suverenitet”, međutim, proglasili protuzakonitim, pa smo i mi stavljeni izvan zakona, kao “remetilački faktor” na svetome hrvatskom tlu, kao “prodane hulje”, dezerteri, plaćenici stranih agentura... I višegodišnja sezona lova - otvorena je. S najvišeg mjesta u državi!
Opet smo bili krivi jer da ne razumijemo poruke iz državnih struktura, iz institucija, iz režimskih medija, s HTV-a... kako je propaganda i u miru jedina prava istina na koju javnost ima pravo. Premda je ta javnost već duže također bila svoja na svome i sasvim je sigurno mogla podnijeti istinu o tome kako se stvarala Tuđmanova država. Samo da je bilo više ferala. Tih prvih godina najintenzivnijih nasrtaja na svaku drukčijost. Tih godina zloga življenja.

Pitali su nas često oni koji su nas pratili od prvog broja, oni za koje smo uostalom i pisali i dokazivali i ukazivali – naši čitaoci: “Pa kako sve to izdržite?”

Zastajali smo svaki put tražeći odgovor koji nikada nije bio do kraja iskren. Zato što uistinu nije bilo lako, a ipak smo odgovarali: "Eto, ide nekako." I išlo je. Nekako! Dobrim dijelom zahvaljujući i smijehu koji smo njegovali istom upornošću kao i tvrdnju da režim Franje Tuđmana mora otići. Tvrdoglavo smo vjerovali da u zlim vremenima upravo smijeh dođe kao sedativ, te da satira može satrat (ne)čovika.
U javnosti, osim kruga naših čitalaca, gotovo da nismo postojali. Ona zapuštena Hrvatska, kako ju je nazivao naš prijatelj Vlado Gotovac, nije bila sklona donosiocima loših vijesti, iz komoditeta ili pak nacionalističke opijenosti... svejedno.

I dok se po feralovcima pucalo iz svih oružja vlasti, medijskih poltrona, tajne policije i sudova, dok nas se pokušavalo izgurati daleko na samu marginu, proglašavajući nas otpadnicima, jedna se rečenica, priznajem, kao neki sićušni odušak duše, u maloj redakciji često izgovarala: "A da ipak odemo i ostavimo se ove 'nemoguće misije'?" A mogli smo otići, tamo u onaj svijet gdje su, za razliku od naših, “domaćih”, prepoznali Feralov napor za uspostavom one drukčije Hrvatske, koja se je nazirala tek u maglovitim obrisima.

Mogli smo otići, ali nismo. Odlazili smo tamo, u taj svijet, samo po neku od nagrada što su nam ih dodjeljivali oni koji su također vjerovali da Hrvati predugo žive u zlom vremenu. Umjesto odlaska izabrali smo vjerojatno najgore - takozvanu unutrašnju emigraciju - koja podrazumijeva posebne životne navike, nešto kao življenje na štakama koje same po sebi ograničavaju prostor i mogućnosti slobodnog kretanja. I Feral se tih zlih godina čitao skrivečki, baš kao što su feralovci živjeli skrivečki, neki svoj čudni paralelni život. U kojemu je jedina sigurna konstanta bio smijeh. Jak kao grijeh! Njega su praštali najteže, zbog njega su od “duševnih boli” patili mnogi kreatori i akteri zloga vremena.
Deset godina Ferala stoga se nama, koji smo mu vjerni, čini kao sto. Tim više jer su u međuvremenu otišli neki od onih koje smo voljeli, koji su ispisali neke od najboljih stranica Ferala: šjor Vlado Primorac, Miljenko Smoje, don Luka Vincetić, naš kolega Željko Maganjić...

Otišla je, nekim hirom zle sudbine, i žena koja je bila na čelu Instituta Otvoreno društvo i koja je u najtežim trenucima pomagala Feral i zbog toga snosila itekakve konzekvence. Nikada, međutim, moja prijateljica Karmen Bašić nije od nas digla ruke. I znam koliko bi upravo ona danas prštala od smijeha gledajući stare Feralove naslovnice, čijem je stvaranju dala poseban doprinos.
Eto zašto su obljetnice uvijek nekako tužne. Makar se radilo - ili upravo zato što se i radi - o desetgodišnjem stogodišnjaku.

REPUBLIKA FERAL
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.