Teme



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro


Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba


Film













Stranica obnovljena:
30. svibnja, 2003.

KRONOLOGIJA

29. svibnja, 2003.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Redakcija Ferala, ljeto 1993.

1993.
Tko zna kada bi izašao prvi broj samostalnog i suverenog Feral Tribunea da Hrvatska demokratska zajednica nije odlučila prisvojiti novinsku kuću Slobodna Dalmacija... Upravo je taj brutalni nasrtaj Tuđmanova režima na kuću gdje je Feral od listopada 1984. do ožujka 1993. izlazio kao satirični podlistak najprije Nedjeljne, a potom i Slobodne Dalmacije, omogućio da grupa novinara koja je sanjala pokretanje vlastitoga lista, taj san ostvari i prije no što se nadala. S posuđenim novcem, dostatnim za štampanje jednog i pol broja, mala družina kreće u avanturu pravljenja lista kakvoga nije bilo na čitavom svijetu. Neobična kombinacija satire, koju su uz trio iz Studija "Viva Ludež" (Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Boris Dežulović) pisali Miljenko Smoje, Đermano Senjanović i Petar Luković, te "druge strane satire" tj. ozbiljnih novinskih tekstova, koje uređuje Zoran Erceg, a u tom ih prvom broju potpisuju Heni Erceg, Jelena Lovrić, Sanja Modrić, Frano Cetinić Petris, Ivo Goldstein i Nebojša Taraba, pokazuje se dobitnom i svih 30 tisuća primjeraka Ferala je razgrabljeno. Vrijedi se prisjetiti riječi mladića koji je dovezao prvi kontingent novoga dvotjednika iz riječke štamparije u tada zamračenu "južnu Hrvatsku": "Svitu, iman osjećaj da san donija struju u Dalmaciju!"
Naravno, izlazak nepoćudnog lista biva popraćen niskim udarcima od strane vlasti i njezinih trabanata: Slobodna Dalmacija traži sudsku zabranu Feral Tribunea pod stupidnim obrazloženjem da je Feral Slobodnoj ukrao svoje rođeno ime i logotip, a Ministarstvo kulture izbjegava donijeti inače rutinsko "Mišljenje" kojim bi se list oslobodio plaćanja poreza na promet. Uskoro stiže i prva tužba zbog bolne istine iznesene na stranicama Ferala. Tužitelj je Anto Đapić, a odštetni zahtjev - 240 milijuna tadašnjih hrvatskih dinara (oko 100 tisuća tadašnjih DEM).
U prosincu Feral Tribune, kojemu se u međuvremenu priključilo još nekoliko vrsnih novinara (Marinko Čulić, Milan Gavrović, Drago Hedl...), postaje tjednik i na Pantovčaku se pale svi alarmi. Sujetni pantokrator, pogođen ponajprije činjenicom što mu je Feralova fotomontaža prorekla da neće živjeti vječno nego do tisuću devetsto devedeset i neke, potom legendarnom Feralovom naslovnom stranicom gdje je osvanuo u krevetu sa svojim beogradskim jaranom Slobodanom Miloševićem, te naposljetku i time što je osvojio prvo mjesto u našem prvom Championshitu, traži da se protiv lista poduzmu rigidnije mjere. Na samu Staru godinu glavni urednik Ferala Viktor Ivančić dobiva mobilizacijski poziv...

Javno spaljivanje Ferala

1994.
I Feralova naslovna stranica i vijest o mobilizaciji Ivančića obilaze svijet, ali - mrgodni vrhovnik, unatoč prosvjedima sa svih strana planeta, ne odustaje od svoje osvete. Jednomjesečni dril kojemu je Feralov urednik podvrgnut u vojarni Dračevac ne uspijeva slomiti ni njega ni njegov list. Ne uspijeva to ni pohlepnim privatnim tužiteljima Željku Olujiću, Josipu Joviću i Đurđici Ivanišević koji na ime duševnih boli pokušavaju utržiti stotine tisuća maraka, kao što neće uspjeti ni samome Tuđmanu kada u srpnju naloži ministrici kulture Vesni Girardi-Jurkić da Feralu razreže diskriminacijski porez na promet kakav plaćaju samo hard-core pornografske revije i vinkovački fašistički zabavnik imenom Hrvatski vjesnik.
Tuđman se na ovaj potez, koji će Hrvatsku koštati dodatnog srozavanja ugleda u svijetu, odlučuje nakon što mu je Feral pokazao da je lakše razbucati vladajuću stranku negoli jedini opozicijski tjednik. Riječ je, naravno, o parlamentarnoj krizi izazvanoj istupima Josipa Manolića ("Šušak mora otići!") i Stjepana Mesića ("U Hrvatsku se vraća staljinizam!") u Feralu. Ta kriza će označiti početak polaganog ali sigurnog pada HDZ-a.
Feral je te 1994. ishodio zatvaranje prihvatnog logora za strance u Dugom Selu, čiji su štićenici držani u ponižavajućim uvjetima. Naši su reporteri također prvi ušli u Stolac koji su temeljito spalile postrojbe HVO-a. Otkrili smo potom i tajni dokument o osnivanju i djelovanju Odjela za medijsko planiranje pri Uredu predsjednika Republike, u kojem je bio detaljno razrađen plan orvelizacije Hrvatske... Pokrenuli smo Biblioteku Feral Tribune (prve knjige: "Lauta i ožiljci" Danila Kiša i "Bilježnica Robija K." Viktora Ivančića), štampali jubilarni broj povodom Feralovih "Deset krvavih godina" i nekako preživljavali pod nametom planiranim da nas dotuče.
Tomislav Merčep je, za slučaj da preživimo porez, podigao seriju tužbi protiv Ferala tražeći milijun maraka odštete, a Velimir Bujanec je na stranicama Globusa najavio - javno spaljivanje Ferala.
U Hrvatskoj su dinari zamijenjeni kunom, pa cijena Ferala u znak prosvjeda protiv novog ustašluka Tuđmanove vlasti biva istaknuta u - lipama.

Prosvjed prognanih Posavljaka

1995.
Na zakonsku uredbu da se cijene proizvoda obavezno moraju isticati u kunama, Feral reagira legalistički. Cijena primjerka najprije iznosi “7 službenih novčanih jedinica samostalne i suverene Republike Hrvatske na čelu s gospodinom predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom”, a potom i regularnih “7 KUNA”. Od kojih i dalje uredno plaćamo diskriminacijski porez državi koja nas ne voli, za razliku od Hrvatskog vjesnika kojemu je taj namet ukinut. Naposljetku Ustavni sud ipak usvaja Feralovu ustavnu tužbu i, na užas čitatelja s Pantovčaka, ukida porno-taksu.
Feralovi napisi o kutleraju, o sisačkim dosjeima smrti, o uskrsnuću jasenovačkog krvnika Dinka Šakića u državotvornom tisku, o pokušajima uvođenja jezične policije, o dodjeli najviših državnih odličja djecoubojicama i ratnim zločincima... izazivaju nove izljeve bijesa hrvatskih moćnika, pa tajna policija organizira i provodi javno spaljivanje Ferala na splitskom Narodnom trgu, usred bijela dana i pred kraj dvadesetog stoljeća. Nezavisno sudstvo istodobno presuđuje u Merčepovu korist čije su duševne boli zbog teksta “Polja smrti u Pakračkoj Poljani” procijenjene na 130 tisuća kuna. Zadatak financijskog uništenja Ferala time se prebacuje s fiskalnog resora na onaj pravosudni.
Dolazimo tako i do operacije “Oluja” kada čitava Hrvatska u trijumfalističkom zanosu odbija vidjeti ubojstva, palež i pljačku na oslobođenim područjima. Samo Hrvatski helsinški odbor i Feral Tribune izvještavaju o onome što se doista događa tog pobjedonosnog kolovoza. Navlačimo gnjev čak i svojih stalnih čitatelja koji traje taman toliko dok ne ugledaju svoje susjede kako odnekud dovlače frižidere i televizore, kokoši i razlupane prozore.
Uslijedila je otužna jesen u kojoj nas je napustio legendarni Miljenko Smoje, u kojoj je – kako je to napisao Ivo Banac – uglavljen Trojanski pakt u Daytonu, u kojoj je Tuđman svojom samovoljom poništavao izborne rezultate i odbijao potvrditi, jednog za drugim, četiri zagrebačka gradonačelnika. Feral je sačinio prvu inventuru imovine obitelji Tuđman pod naslovom “Zlato i srebro Pantovčaka”, a objavili smo i podatak da je u samostalnoj Hrvatskoj objavljena jedna jedina knjiga Miroslava Krleže, dok je Franjo Tuđman sebi odštancao 13, a žena mu Ankica dvije. Tada još nismo mogli ni slutiti da je “zlato i srebro Pantovčaka” stečeno književnim tantijemama, kako će se otkriti tri godine poslije, kada izbije “afera Lepej”. Eh da, tada je objavljena i fotomontaža Manhattana u plamenu, koja će se nažalost oživotvoriti kad protekne šest godina i kada svjetski građanski rat prestane biti Feralova zajebancija i postane stvarnost, a i Ivica Račan nam je dao intervju pod proročanskim naslovom: “Mogu zamisliti i gore od Tuđmana!”

Reporteri bez granica u Vijeću Europe

1996.
Tuđman će se, međutim, svojski potruditi da ostane teško dostižan ideal autokrata. Poslat će špiclove da se kod susjeda Feralovih urednika informiraju o našim privatnim životima, javno će nas nazvati četničko-orjunaškim sljedbenicima, a potom i djecom iz miješanih jugooficirskih brakova, što smo shvatili kao ponudu ražalovanoga generala JNA da nas usvoji, ne bi li Hrvatsku lakše ugurao u Vijeće Europe.
Iz Strasbourga, međutim, stiže vijest koja će Tuđmana izbezumiti: Viktor Ivančić dobiva nagradu Međunarodne federacije novinara, a Feral Tribune titulu jednog od četiri svjetska medija koji su se najustrajnije suprotstavljali rasizmu i netrpeljivosti. Čestitku s Pantovčaka nismo dugo čekali: nakon što je u Feralu pročitao kritike svojega umobolnog plana miješanja kostiju ustaša i njihovih žrtava u Jasenovcu, Franjo je Tuđman dao suglasnost da Državno odvjetništvo pokrene proces protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića. Feralove urednike isljeđuju inspektori Odjela za ratne zločine i kaznena djela terorizma, a prvo se ročište saziva po hitnom postupku. Bio je to jedan od dojmljivijih Tuđmanovih autogolova: na Feralovu stranu je stala sva svjetska i dio domaće javnosti, a Odborom za Feral Tribune predsjedala je Susan Sontag. Sudske obrane Feralovih urednika bile su takve da ni sucu Marinu Mrčeli nije preostalo drugo osim da ih oslobodi krivnje. Županijski sud u Zagrebu će, međutim, poništiti njegovu presudu i vratiti predmet na popravno suđenje.
Svome ocu u ratu protiv Ferala sekundira i Nevenka Tuđman koja zahtijeva odštetu od 3 milijuna kuna. Zastupa je Željko Olujić koji vodi deset sporova protiv našega lista s ukupnim odštetnim zahtjevima od 6 milijuna kuna!
I novi listopad je surov: u prometnoj nesreći gine Feralov novinar i fotoreporter Željko Maganjić.
Hrvatska je napokon primljena u Vijeće Europe, ali ni taj svečani čin ne protječe protiv Ferala. Aktivisti organizacije Reporteri bez granica usred svečanog potpisivanja pristupnice zasipaju Matu Granića i sve nazočne lecima sa čuvenom Feralovom naslovnicom s Tuđmanom i Miloševićem u postelji i s prosvjednim porukama protiv progona našega lista.
Stiže nam i nova svjetska nagrada: u londonskom hotelu “Dorchester” Viktor Ivančić prima Nagradu za slobodu tiska koju dodjeljuje International Press Directory. Franji Tuđmanu za utjehu ostaje trostruka kruna u Championshitu ’96: prvo mjesto u generalnom plasmanu, te prva nagrada publike i stručnoga žirija. By the way, Feral razotkriva i bolesnu laž državne propagande da je predsjedniku Tuđmanu u newyorškoj bolnici “Walter Reed” dijagnosticiran – vrijed.

Dobitnici Zlatnog pera slobode 1997

1997.
Crkva u Hrvata upozorava vjernike da je čitanje Ferala sudioništvo u laži i klevetama, dakle – smrtni grijeh. Tu je anatemu s oltara zagrebačke prvostolnice izrekao Adalbert Rebić. World Association of Newspapers pak misli da Feralu nije mjesto u paklu nego u Amsterdamu, gdje je njegovoj urednici Heni Erceg uručeno Zlatno pero slobode.
U Hrvatskoj se nastavljaju sudski progoni Ferala, u koje se preko predstojnika Vladina Ureda za priopćavanje Nevena Jurice nakon Predsjedničkih izravno uključuju i Banski dvori. Užasnut otkrićem da se u NSB-u i po javnim knjižnicama sustavno zameću tragovi Tuđmanova znanstvenog angažmana iz njegove komunističke faze, predsjednikov omiljeni tjednik feljtonizira te proskribirane radove. Od zaborava spašavamo i pjesnički opus Miroslava Tuđmana, učenika III. razreda beogradske osnovne škole “Aleksa Šantić” koji je u Vjesniku od 7. travnja 1956. objavio sljedeće stihove: “Mesec je izgubio / Jednu malu malu zvezdicu / A zora već sviće / I sunce mu viče: // ‘Skloni mi se s puta, / Meseče kralju noći. / Zora već sviće / I petao kukuriče.’”
Feral Tribune broj 624 ostaje upamćen po šokantnoj ispovijesti Mira Bajramovića o torturama i likvidacijama u Pakračkoj Poljani. Dok se hrvatska javnost bavi svojim šokom, Feralova je redakcija zapljusnuta prijetnjama da slijede likvidacije ne samo urednika i novinara lista nego i njihove djece. Feral se, međutim, ne da zaplašiti ni ucijeniti: objavljujemo kompletan dosje o zvjerstvima u Pakračkoj Poljani, a nedugo potom i svjedočanstva o ratnim zločinima što su ih hrvatski vitezovi počinili nad civilima u Gospiću i Vukovaru.
Viktor Ivančić je primoran na još jedno “black tie” izdanje: Committee to Protect Journalists u New Yorku dodjeljuje Međunarodnu nagradu za slobodu tiska, a dobitnik je – kako to već pjevaju i pauni na Pantovčaku – Feral Tribune.
Pred kraj godine pokrećemo i mjesečnik za urbanu gerilu Feral Music i plakatima koji najavljuju njegov izlazak navlačimo bijes Kaptola. Istodobno, Feral je jedini hrvatski list koji se drznuo objaviti cjelovitu božićnu poslanicu novoga zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića.

Reklamna kampanja za Feral Music

1998.
Jalni na Feralov ugled u svijetu i pritom nezahvalni što je upravo Feral organizirao potpisivanje peticije protiv zahtjeva SAD-a da se Hrvatska izbaci iz Vijeća Europe, Tuđmanovi pobočnici ispisuju tzv. Feralovu crnu knjigu i šalju je na brojne adrese diljem planeta. Kasnije će se otkriti da je autor nepotpisanog difamatorskog teksta – Ivan Bekavac. Svjetski odjek te tuđmanoidne tiskotine s popisom Feralovih grijeha je takav da Viktor Ivančić mora hitno otputovati u Stockholm po Nagradu Olof Palme, a Boris Dežulović u Forte dei Marmi po nagradu za najbolji političko-satirički tjednik na svijetu. Nakon što je u stvarnom svijetu osvojio sve što se dalo osvojiti, Feral kreće u osvajanje virtualnoga svijeta, pa se od kolovoza ukazuje na Međumrežju, na adresi www.feral.hr
Tako Feralovi novi čitatelji diljem svijeta na zaslonima svojih kompjutora mogu pročitati i ispovijest smijenjenoga državnog tužitelja Krunislava Olujića koji izrijekom kaže da su Ivić Pašalić i Hrvoje Šarinić od njega izravno zahtijevali – smaknuće Feral Tribunea. A mogu, isto tako, vidjeti i dokle su dogurale državno-privatne inicijative Josipa Husara, Tomislava Merčepa, Miroslava Kutle, Hrvoja Šarinića, Marice Meštrović, Antonija Pehara i ostalih dušebolnika, čija su se ukupna potraživanja prema Feralu popela na 14 milijuna kuna. Razjarena i obnevidjela vlast u obračunu s Feralom ide i ispod granica vlastite niskosti, o čemu svjedoči objavljivanje zdravstvenog kartona našega urednika Drage Hedla, te pokušaj bivšega Tuđmanova savjetnika Ante Barišića da ucjenom privoli Feralove novinare na cinkarenje “neprijatelja režima”.
Svemu tome se nije čuditi, jer izbijanje “afere Lepej” potvrđuje da je sve što je Feral pisao o hrvatskoj kleptokraciji – gola istina.

Rođendan najdražeg čitatelja

1999.
Fotomontaža sa šljakerima na napuklom Tuđmanovom spomeniku i poruka “Sretna posve nova 1999.” najavljuju godinu kraja HDZ-ova režima. Premda u agoniji, vlastodršci ne odustaju od nakane da unište Feral Tribune: dosuđuju se enormne odštete duševnim bolesnicima, a distributerske kuće u državnom vlasništvu odbijaju isplatiti novac zarađen prodajom našega tjednika. Intenziviraju se uhođenja novinara i ostale policijske perverzije. Tjeralicama protiv nepoćudnih novinara javno se vesele i naše “kolege” iz državnih medija. Unatoč svemu, Tuđmanic nepovratno tone i ne mogu ga spasiti ni tisuće policajaca odaslane na šljakere u Zagrebu ni brigade doušnika koje svakodnevno operiraju po punktovima od “obavještajno-sigurnosnog interesa” poput novinarskih soba i hodnika. Feral bez imalo zluradosti otkriva što se krije pod perikom onemoćalog diktatora i suprotstavlja se sve izraženijoj klimi nasilništva kojom se pokušava ušutkati ona Hrvatska koja bi trebala nadživjeti Franju Tuđmana.
Prvi predsjednik Republike Hrvatske umire na Dan ljudskih prava, 10. prosinca 1999. Onima koji su predviđali da će s Tuđmanom umrijeti i Feral Tribune, želje se neće ispuniti. Kao ni onima koji su se ponadali da će s Tuđmanom nestati i tuđmanizam.

Sučeljavanje kandidata za predsjednika

2000.
Početak godine donosi smjenu vlasti, a uskoro stižu i prva razočaranja. Iznevjerene su nade građana da će nova vlast ispuniti predizborna obećanja i uhvatiti se u koštac s tegobnim naslijeđem Tuđmanove epohe, a isto tako i nade nove vladajuće garniture da će njezina indolentnost biti pošteđena od kritika nezavisnih medija. Za razliku od mnogih koji su munjevito pretrčali pod šator pobjednika, Feral Tribune ostaje na svojim starim pozicijama, pa i dalje biva tretiran kao i proteklih godina. Sudski se procesi nastavljaju, a uz stare etikete “izdajnika, stranih plaćenika i antihrvata” lijepe nam se nove, poput one da smo “lijevi teroristi”. Stenogrami iz Predsjedničkih dvora koje objavljujemo gotovo iz broja u broj i koji do kraja ogoljuju narav Tuđmanova režima, uskoro potpadaju pod Vladinu skrb i bivaju sklonjeni od javnosti. Kao i u Tuđmanovo vrijeme, moguće je objaviti i najšokantnija novinska otkrića a da se potom ne dogodi ništa. Primjer? Feral Tribune br. 757 i iskaz poduzetnika Igora Kneževića koji tvrdi da je Nevenki Tuđman na ime provizije za sklapanje ugovora isplatio dva milijuna i šesto tisuća kuna. Potrošit će se mnogo kalendara prije no što ova priča završi tamo gdje joj je i mjesto – na sudu. A nova će vlast u međuvremenu štititi Princezu i pakirati Feralu.
U rujnu 2000. napušta nas Vladimir Primorac, ne dočekavši onakvu Hrvatsku za kakvu se borio i na stranicama ovoga lista.

2001.
Feralovi reporteri Damir Pilić i Rino Belan zaputili su se u Pakoštane, da provjere jesu li istiniti navodi da se u priobalnom pojasu krči zemljište za kuću umirovljenoga generala Ante Gotovine. Navodi su bili istiniti, a njihovo je objavljivanje trebalo zaustaviti. Stoga je generalov brat Boro Gotovina nasrnuo na Feralove reportere, počeo ih udarati i prijetiti im smrću. Naravno, prošao je nekažnjeno. Štoviše, unaprijeđen je u jednu od zvijezda desničarskog putujućeg cirkusa. Dogodilo se to u vrijeme kada Feral, premda još na starom novinskom formatu, uvodi kolor. Zaljubljenici crno-bijelog Ferala se još nisu oporavili od ovog šoka, a mi smo im pripremili novi.
U lipnju, uz svesrdnu pomoć ljudi iz zagrebačke tiskare “Radin”, prelazimo na novi format, a da naslovna stranica tog prvog magazinskog broja ne bude onakva kakvu smo pripremili deset dana unaprijed pobrinuo se – Slobodan Milošević. U trenutku kada je broj bio potpuno dovršen, srpski je vožd dospio u Haag, pa tako i na našu naslovnicu. Tih pola sata grozničavog traganja za novim rješenjem, koje je na kraju pronađeno među lubanjama i u naslovu “Slobodan? Jesi kurac!”, spadaju u ona novinarska iskustva zbog kojih se vrijedi baviti ovim poslom. A još kada se dogodi da naklada broja bude razgrabljena...
Nova vlast u Hrvatskoj će ujesen te godine još jednom pokazati da ona svoj format ne mijenja i da trajno ostaje u gabaritima Alana Forda. Zajedno s kolegama iz drugih listova koji su bili na udaru Tuđmanovih špiclova, bivamo pozvani da damo svoj obol u farsi s dosjeima koji su nam, nakon prethodnog temeljitog čišćenja, ponuđeni na uvid, ali pod uvjetom da ništa iz njih ne bude objavljeno. Od nas je zatražena i suglasnost da ti dosjei nakon čitanja budu uništeni. Od tvoraca tih besramnih dosjea nije pak traženo ništa, a mnogi se od njih i dalje nesmetano bave svojim poslom.

2002.
Ali zato je novoj vlasti umalo uspjelo ono na čemu bi joj i Tuđman pozavidio – da spriječi Feralove novinare da se bave svojim poslom i da list dovede na rub gašenja. Umjesto da obustavi progone medija započete u Tuđmanovo doba, koalicijska je vrhuška dopustila da “nezavisno pravosuđe” nesmetano nastavi sve te političke procese, pa je nakon dviju drakonskih presuda u korist Marice Meštrović i Željka Olujića blokiran Feralov račun, a poslovanje naše novinsko-nakladničke kuće praktički onemogućeno. E, tada na scenu stupaju Feralovi čitaoci i poštovaoci koji organiziraju akciju nezapamćenu u povijesti novinarstva: prikupljaju novac za isplatu duševnih boli naših napaćenih tužitelja i omogućuju daljnje izlaženje lista. Uskoro Feralu u pomoć priskače i Media Development Loan Fund sa sjedištem u New Yorku, koji u svojstvu suvlasnika ulaže sredstva, znanje i napore da Feral Tribune i ubuduće ostane vlasništvo onih koji ga pišu i čitaju. Kako u tiskanom izdanju, tako i u onom virtualnom, koje od rujna funkcionira kao dnevni i tjedni dokaz Feralove nenadwebivosti.
U svemu tome nas žele onemogućiti dušebolnici poput Ante Kovačevića sa svojim enormnim odštetnim zahtjevima, ali i aktualna vlast koja ne samo što nije suspendirala Tuđmanovu legislativu koja omogućuje progon kritičke riječi nego je još i...

2003.
... nasrnula na Feral zbog objavljivanja državne tajne da je prigodom eksplozije vojnog skladišta u Dubokom Jarku zagrebački zrak zagađen obilnim količinama smrtonosnih otrova. Umjesto odgovornih za skrivanje te činjenice, policijskom je isljeđivanju podvrgnut Feralov urednik Ivica Đikić.
Danas, deset godina nakon izlaska prvoga broja samostalnog i suverenog Feral Tribunea, zahvaljujemo svima što su bili s nama, a onima što su htjeli da nas ne bude – izražavamo svoju najdublju sućut.

KRONOLOGIJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2014 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA