FERALOVE PRIČE (2)

29. svibnja, 2003.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

SLUČAJ OLUJA

“Nakon juriša ostaje prašina; od prašine ne vide se zgaženi. Koliko je zgaženih u domovinskom jurišu na Knin, koliko je prognanih i istrijebljenih, o tome još uvijek ne znamo mnogo. Ali da će usud i broj žrtava (onih što se vide kad se prašina slegne) slatkome mirisu pobjede pridodati i kužni zadah – u to nije pametno sumnjati. Hrvatska zastava sada se vijori visoko u zraku; krv je, kao i uvijek, prolivena po tlu. Sve ovisi o tome gdje je čovjeku suđeno živjeti – na zemlji ili u oblacima.”

Ove rečenice, objavljene u Feralu dan nakon završetka akcije “Oluja”, na žalost su se pokazale točnima: uslijedile su priče o strašnim zločinima u Varivodama, ubijanjima staraca po zabačenim selima, egzodusu biblijskih razmjera, planskim paljenjima srpskih kuća... o čemu je golema većina ostalih medija strateški šutjela. Najveću sablazan u patriotski prepariranoj javnosti, međutim, izazvala je Feralova reportaža o “konvojima sreće”: masovnim ekskurzijama vlakom od Splita do Knina, kada je inače “pristojan svijet” spontano pljačkao napuštene dućane, samoposluživanja, stanove, zanatske radnje... Nakon teksta i fotografija, uslijedili su siloviti pritisci na Feral, nošeni žarom onih koji su po svaku cijenu željeli razbiti ogledalo.

SLUČAJ JASENOVAC


Žestoka Feralova kritika Tuđmanova "Projekta Jasenovac", kojim je on kanio uprizoriti prekrajanje povijesti lopatom, toliko je razbjesnjela državnoga poglavara da je odlučio uzvratiti sudskom odmazdom, pa su netom doneseni paragrafi Kaznenoga zakona o zaštiti lika i djela šefa države odmah i primijenjeni: u svibnju 1996. podignuta je optužnica protiv Feralova kolumnista Marinka Čulića zbog teksta "Kosti u mikseru", te protiv tadašnjega glavnog urednika Viktora Ivančića zbog bilješke na naslovnoj stranici priloga Glede & unatoč i fotomontaže u satiričnom dijelu lista. U optužnicama se tražila kazna od po tri godine zatvora "zbog klevete i uvrede Predsjednika RH".

U procesu koji je izazvao reagiranje svih relevantnih međunarodnih institucija zagrebački sudac Marin Mrčela donio je oslobađajuće presude, ali su one na višoj instanci bile poništene. Mrčela je zatim potvrdio svoje odluke, a postupak je potom obustavljen zbog - Tuđmanove smrti. No još za njegova života "Projekt Jasenovac" je nakon Feralove kritike i međunarodnog skandala koji je time izazvan, stavljen ad acta. Poslije su iz Kaznenog zakona izbačeni članci o zaštiti visokih državnih dužnosnika

KOSTI U MIKSERU
(...)

No ovaj unutarhadezeovski aspekt ipak po svemu sudeći ne odgovara na cijelo pitanje zašto je Tuđman baš sada krenuo u novu pomirbenu ofenzivu, i najavio repatrijaciju kostiju Tita, Pavelića, Mačeka, Bušića te pretvaranje Jasenovca u "mjesto svih ratnih žrtava" (unatoč ozbiljnim upozorenjima iz židovskih, pa i službenih američkih krugova, da se okani Jasenovca i prekrajanja povijesti "lopatom", pa čak i unatoč pozivima Hrvatima da zaustave svojega predsjednika dok ne bude "prekasno"). Da bi se vidjeli i drugi, jednako bitni aspekti te ofenzive, treba podsjetiti da je Tuđman i u osvrtu na zagrebačku krizu rekao kako treba zaustaviti aktivnosti "sedmoglave udruge", usmjerene na "rušenje jedne demokratski izabrane vlasti", zato da nam se ne ponove "bečka Nova Mesta, i Bleiburzi, i Jasenovci". Očito je da hrvatski poglavar namjerava "pomirbu" uključiti i u aktualni politički i stranački život, jer je besmisleno govoriti o pomirenju mrtvih dok su živi podijeljeni u dva tabora, vladajući i opozicijski, među kojima praktički nema nikakve komunikacije.

No Tuđman je nemoćan da shvati kako je do ovoga došlo i kako se odatle izlazi. Zato se uvijek iznova čudom čudi kako je moguće da nitko iz opozicije neće s HDZ-om, kada svagdje u svijetu stranke s 36,5 posto glasova lako nalaze koalicijskog partnera. Konstatacija je, doista, većim dijelom točna, ali svagdje u svijetu vladajuće bi se stranke ponajprije zapitale što je to s njima da ih nitko neće, a ne bi optuživale druge što je tako. Tuđman to nije u stanju ni po svojoj političkoj ni osobnoj konstituciji, nego uporno forsira oktroiranu "pomirbu" Francova tipa, a ne konsenzualnu Adenauerova tipa. Pri tome je pozivanje na Franca ne samo potvrda političkog sljepila - jer taj fašistički diktator nije više potreban ni Španjolcima, pa zašto bi Hrvatima - nego je i dokaz historiografske sljeparije, tj. nepoznavanja notornih povijesnih činjenica. Nije, naime, Francov križ pomirenja - na kome je ispisano "Prisutni su" (vrlo nalik ustaškom "S nama su") ujedinio Španjolce falangističkih i republikanskih uvjerenja, kako tvrdi Tuđman, nego je to učinila demokratska preobrazba ove zemlje, koja je bila moguća tek kada je Franco otišao iz života i s vlasti, ni dana prije.

Ako se, dakle, nešto već želi posuditi od Španjolske, onda to može bit samo defrankizacija zemlje, a ne stvaranje totalitarne fašo-komunističke zemlje, na čelu s polutanskim Tuđmanom koji je jednim dijelom svojega trupla i udova sastavljen od Tita, a drugim od Pavelića (u omjeru koji odgovara trenutačnim političkim okolnostima). No očito je da hrvatski državni poglavar želi baš to i zato nastavlja atakirati na opoziciju, uz ostalo i stoga što u njoj vidi "pomirbenu" konkurenciju, pa odatle i optužbe da je ona okupila sve, "od komunista do fašista". (...)

(Iz teksta Marinka Čulića, 29. travnja 1996.)

FERALOVE PRIČE (2)
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.