FERALOVE PRIČE (4)

29. svibnja, 2003.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

SLUČAJ ZAPADNA SLAVONIJA

Feral je prvi pisao o sudbini 26 sela u zapadnoj Slavoniji koja su naredbom o evakuaciji Kriznog štaba Slavonske Požege iseljena “zbog zaštite njihovih života i imovine”, ugroženih “četničko terorističkim snagama”. Odluka o evakuaciji objavljena je 29. listopada 1991. i 26 potpapučkih sela – u kojima je prema popisu stanovništva iz 1991. živjelo 2120 ljudi - trebalo je biti iseljeno u roku od 48 sati.

Većina stanovnika odazvala se evakuaciji u strahu da ne postanu žrtvama odmazde. U nekim selima ostale su samo starije osobe koje se nisu željele odvajati od svojih domova.

Nakon otkrivanja dokumenta “Zapovijed za iseljenje”, označenog kao vojna tajna, koji je iz Zapovjedništva obrambenih snaga istočne Slavonije i Baranje upućen zapovjedniku 123. brigade Hrvatske vojske, sadašnjem generalu Miljenku Crnjcu, Feralovi reporteri krajem siječnja 2001. – više od devet godina nakon evakuacije – obišli su sela pobrojana u naredbi i ostali zapanjeni: sva su spaljena vrlo pedantno, bez greške ili propusta.

Samo u selu Šnjegaviću ubijeno je 13 osoba. Prema iskazima svjedoka u 26 sela zapadne Slavonije ubijeno je više od sedamdeset civila, od kojih su neki, nesposobni da se sklone pred ognjem i mačem, zapaljeni zajedno sa svojim kućama.

Županijsko državno odvjetništvo u Požegi pokrenulo je istragu, ekshumirani su ubijeni u Šnjegaviću, za koje je, prije nego što je stigao obdukcijski nalaz, sadašnji župan Anto Bagarić, a u ono vrijeme šef požeškog kriznog štaba, potpisnik naredbe o evakuaciji, ustvrdio da su bili pripadnici Banjalučkog korpusa.

Istraga se nastavlja.

SLUČAJ CAPPIAU

Samo desetak dana nakon što je 22. ožujka 2001. u središtu Zagreba Marty James Robert Cappiau ubio Vjeku Sliška, Feralov urednik Drago Hedl otkrio je niz dokumenata koji govore o razgrananim vezama tog zagonetnog Belgijanca s hrvatskim vojnim i političkim vrhom.

Iz dokumenata koje je Feral otkrio hrvatskoj javnosti bilo je vidljivo da je general Ante Roso na memorandumu Glavnog stožera Hrvatske vojske, Miroslavu Tuđmanu, ravnatelju HIS-a, toplo preporučio Cappiaua za rad u toj službi. Roso je 1994. za Cappiaua intervenirao i kod Gojka Šuška, tražeći da ga opunomoći “za nabavu i transport materijalno tehničkih sredstava, uključujući sve oblike logistike prema Hrvatskoj te BiH” ili kraće – šverc oružjem.

General bojnik Zvonimir Skender, u dokumentu uredno uvedenom u arhivu Prvoga hrvatskog gardijskog zbora, piše preporuku naglašavajući kako je Cappiau “svojom hrabrošću i požrtvovnošću bio uzor mnogim pripadnicima Specijalnih postrojbi Glavnog stožera, a napose bojne ‘Zrinski’”.

Slične panegirike o Cappiauu 6. listopada 1997. pisao je i general bojnik Milenko Filipović, tadašnji zapovjednik Prvoga hrvatskog gardijskog zdruga, govoreći o Sliškovu ubojici kao “moralnom časniku” i “uzoru pripadnicima postrojbe”.

Iako su ti dokumenti šokirali hrvatsku javnost, iako je od prvog trenutka bilo poznato da iza Cappiaua stoje naručitelji, iako se nakon objavljivanja dokumenata na stranicama Ferala saznalo da je Cappiau bio bitna karika u lancu šverca oružjem, a po nekim naznakama i drogom, istraga o ubojstvu Vjeke Sliška nije se pretjerano bavila tim detaljima.

Pravna država Hrvatska imala je sreće, pa tu sreću nije valjalo kvariti naknadnim istragama. Cappiau je ubijen nekoliko minuta nakon što je ubio Sliška. Da se to nije dogodilo, bilo bi zanimljivo čuti što bi u istrazi o svojim vezama u visokom društvu rekao plaćeni ubojica.

SLUČAJ ROB

Feral je u svibnju 2000. šokirao hrvatsku javnost otkrićem da ja nad Osječaninom Brankom Markanom u razdoblju od 20. rujna 1996. do 11. travnja 2000., dakle duže od tri i pol godine, bio uspostavljen ropski odnos. U posljednjoj godini 20. stoljeća Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu protiv 28-godišnjeg umirovljenog policajca Tomislava Mikulića jer je Markana držao u ropstvu, prisiljavajući ga na teške fizičke poslove, a mjesto boravka koje mu je odredio nije smio napuštati bez izričite dozvole.

Markan je bio u ropstvu kako ne bi pukla priča da je u slučaj bio upetljan i Dubravko Jezerčić, načelnik osječke Policijske uprave do početka 2000., hijerarhijski nadređen Mikuliću. Jezerčić je bio osumnjičen za prijevaru i iznudu. Novcem koji Markan nikad nije dobio, Jezerčić je kupio njegovu trošnu kuću u središtu Osijeka i ondje izgradio velebni restoran Grand. Gradnju je započeo kreditom MUP-a (60 tisuća DEM na 30 godina s dva posto kamata, bez učešća), odobrenim za izgradnju obiteljske kuće.

Na suđenju koje je uslijedilo i razvuklo se u jednu od sapunica hrvatskog pravosuđa koja traje i danas, pokušalo se iskoristiti Markanovu povučenost i konfuznost, uplašenost i frustriranost.

Danas Markan živi gdje stigne, spava u konačištu Caritasa, hrani se u pučkoj kuhinji i čita knjige u knjižnici Evanđeoskoga teološkog fakulteta.

Boji se nastavka suđenja, uplašen da bi ga još mogli proglasiti i neubrojivim. Markan je inače razvojačeni branitelj, bio je pripadnik 160. osječke brigade Hrvatske vojske, kojom je zapovijedao kupac njegove kuće, bivši načelnik policije Dubravko Jezerčić.

Ni jedna braniteljska udruga nije stala u obranu Branka Markana, da bi zaštitila dignitet jednog sudionika Domovinskog rata.

SLUČAJ PAULIN DVOR

Slučaj Paulin Dvor, sad već definitivno najstrašniji zločin koji su počinili pojedinci iz Hrvatske vojske, u čije se prikrivanje potom uključio sam državni vrh tadašnje vlasti, odmakao je daleko od početne faze predistražnih radnji. Sudac istražitelj – tvrde izvori u Državnom odvjetništvu - već je obavio mnoge razgovore, kako sa svjedocima, tako i s osobama neposredno uključenima u organizaciju zločina i njegovo prikrivanje. No, Feral nema informacija jesu li tim radnjama obuhvaćene i osobe iz nekadašnjega obavještajnog vrha, poput Miroslava Tuđmana, bivšeg ravnatelja HIS-a. Nakon upornog Feralovog nastojanja da od samog Tuđmana sazna u kojoj je mjeri HIS bio uključen u akciju prikrivanja, te objavljivanja podatka da je upravo Miroslav Tuđman bio jedan od sudionika tajnog sastanka u Osijeku 14. siječnja 1997. - na kojem su dogovoreni tehnički detalji operacije prebacivanja posmrtnih ostataka 18 mještana Paulina Dvora iz vojnog skladišta Lug kraj Osijeka, u Rizvanušu kraj Gospića – zavladala je znakovita šutnja nekadašnjega visokopozicioniranog obavještajca.

Da je tajni sastanak o transportu leševa spomenutog dana u Osijeku doista i održan, o tome danas nema nikakve dvojbe, jer osim izjava svjedoka o njemu postoje i pisani tragovi. Feralu je poznat sadržaj tri takva dokumenta, do kojih je zacijelo došla i istraga. Jedan, s datumom 15. siječnja 1997., što ga je umjesto Dragana Bagarića, pomoćnika zapovjednika Zbornog područja Đakovo, koji je imenovan na dopisu, potpisao jedan drugi visoki časnik, naređuje prestanak svih aktivnosti u vojnom skladištu Lug, ne navodeći razloge. Postoji i dokument s datumom 20. siječnja iste godine, kojim se Lug vraća u uobičajeno stanje, tj. u redovne vojne aktivnosti. Tih pet dana, dakle, Lug je bio blokiran i zatvoren, kako bi se u miru i velikoj tajnosti obavilo iskapanje leševa, njihovo premještanje u plastične bačve i utovar za transport.

Operacija premještanja leševa obavljena je u tri dana, od 15. do 17. siječnja 1997., dakle od srijede do petka. Potom je, 18. i 19. siječnja nastupio vikend, a u ponedjeljak 20. siječnja Lug se, shodno uputama na spomenutom dokumentu, vratio u uobičajeni status. U njemu više nije bilo leševa 18 civila ubijenih u Paulinu Dvoru, pa su organizatori akcije mislili kako je time problem riješen i kako su tragovi tog zločina zauvijek zametnuti. Transportiranje posmrtnih ostataka obavljeno je u hladnjači (gotovo na isti način kako su u Srbiji, radi prikrivanja zločina, prevozili leševe s Kosova u unutrašnjost), a do Slavonskog Broda ispratio ga je tadašnji šef osječkoga SIS-a.

(Iz teksta Drage Hedla u Feral Tribuneu, 7. rujna 2002.)

Kad je Feral 1. ožujka 2003. objavio godinama zataškavane MORH-ove dokumente, koji su nosili oznaku "vojne tajne", o isparavanju i izgaranju više od dvije tone smrtonosnog plina cijanovodika (HCN ili Ciklon B) u vojnom skladištu "Duboki jarak" kod Sesveta u travnju 1994., ministrica obrane Željka Antunović dokumente je nazvala "beznačajnim i banalnim". Kazala je, usto, da se radi o “navodnoj senzaciji koja uopće ne postoji”; odnosno o “amaterskom bavljenju ozbiljnim stvarima” i “pokušaju osobnog podmetanja sadašnjemu načelniku Glavnoga stožera OS RH” koji je, by the way, bio šef Šuškove komisije za ispitivanje eksplozije u "Dubokom jarku" i koji je devet godina tajio istinu o otrovu u vojnom skladištu. Ime mu je Josip Lucić.

Unatoč ovom nevještom pokušaju umanjivanja razmjera zataškane tragedije u "Dubokom jarku", ministrica je obrane od zagrebačkog Županijskog državnog odvjetništva žurno zatražila pokretanje kaznenog postupka protiv Feralova urednika Ivice Đikića: osumnjičen je za odavanje "vojne tajne", a za to je krivično djelo predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine

SLUČAJ GOTOVINA

Petnaestog veljače 2003. godine Feral je prenio informaciju objavljenju u francuskom listu Le Parisien u kojoj se kaže da je general, ratnik i pustolov Ante Gotovina, aktualni haaški optuženik i bjegunac od pravde, koncem rujna 1981. zajedno s još trojicom kompanjona sudjelovao u oružanoj pljački stana pariškoga draguljara Henrija Solomona. Dva tjedna kasnije - preciznije, 1. ožujka 2003. - pariški dopisnik Ferala Igor Štiks došao je u posjed presude Porotnoga suda u Parizu od 25. ožujka 1986. u kojoj stoji da se "Ante Gotovina, rođen 12. listopada 1955. u Zadru (Jugoslavija)" osuđuje na "pet godina zatvorske kazne" zbog sudjelovanja u oružanoj pljački obiteljskog nakita Henrija i Sare Solomon, u ukupnoj vrijednosti od dva milijuna franaka. Razdoblje između pljačke i presude pariškog Porotnog suda Gotovina je proveo u bijegu: zajedno sa svojim suborcem iz Legije stranaca, Dominiqom Erulinom, pobjegao je preko Švicarske i Italije u Paragvaj. Feral nije uspio doći do dokumenata koji bi govorili koliko je vremena Gotovina uistinu proveo u francuskom zatvoru, ali je sva prilika da je direktno iz prugaste odore uskočio u uniformu hrvatskog vojnika, a vrlo brzo na toj su uniformi zabljesnule generalske epolete.

Unatoč Feralovu otkriću, Gotovina u Hrvatskoj i dalje figurira kao narodni heroj, a njegove uokvirene fotografije vise po državnim institucijama.

FERALOVE PRIČE (4)
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.