NE DAMO NAŠE GENERALE!
Viktor IVANČIĆ
18. srpnja, 2003.

Poruka vladajućih prilično je jasna i već viđena na masovnim skupovima sličnih razularenih nasilnika: “Ne damo naše generale!” Ni činove ni djela! Ne dirajte njihove stambene kredite, njihove masne sinekure, njihove lažne invaliditete, njihove četverosobne apanaže, njihove mračne biografije... U protivnom, zgazit ćemo vas sasvim tuđmanovskim metodama u sklopu akcije “raskidanja s tuđmanizmom”

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Upravo munjevitom brzinom, odmah po završetku glavne i jedine rasprave - održane 2. lipnja ove godine - sudac Općinskog suda u Valpovu Zdravko Mamić donio je presudu: Feral je na ime odštete za "duševne boli" dužan isplatiti 20.000 kuna generalu Slavku Bariću, aktualnom zamjeniku načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH. U Mamićevoj presudi sadržana je i jedna nevjerojatna bizarnost: na desetak gusto tipkanih stranica ni jednom se jedinom riječju ne razmatraju činjenice čije je objavljivanje uzrokovalo generalove "duševne boli"! Jesu li te činjenice istinite ili lažne, za suca Mamića posve je irelevantno - važno je tek da je uslijed njihova objavljivanja visoki vojni dužnosnik "doživio povredu ugleda, časti i dostojanstva", što je dovelo do "emocionalnih poremećaja" i "duševne boli", te mu pripada odgovarajuća materijalna naknada. Ova neviđena sudska drskost sada je zatefterena kao princip. General Barić, recimo, mogao je nekoga ustrijeliti iz čista mira, a ako bi mu se potom napisalo da je ubojica, sudac Mamić dodijelio bi mu "pravičnu naknadu" zbog tegoba s kojima je doživio tu konstataciju.

Nije se, naravno, radilo o ubojstvu. Feral je lani objavio otkriće da se general Barić - tada zapovjednik II. zbornog područja Oružanih snaga - našao na prvome mjestu liste od čak 9653 zahtjeva za stambeni kredit MORH-a, premda je vlasnik prostrane obiteljske kuće od najmanje 200 četvornih metara u središtu Valpova. Pritom, na prvo mjesto dospio je zahvaljujući i 50-postotnoj invalidnosti, stečenoj u prometnoj nesreći o kojoj je ispričao tri različite verzije.

Sam Slavko Barić u svojoj tužbi nije negirao činjenice iz Feralova članka. On se samo od njihova objavljivanja emocionalno i psihički razbolio. Sudac Mamić, pak, presudu je u cijelosti oslonio na mišljenju psihijatrijskog vještaka, stanovitog Ivana Požgaina. "Sud prihvaća mišljenje vještaka da je tužitelj objavljivanjem spornog članka doživio povredu ugleda, časti i dostojanstva, a koja je dovela do opisanih emocionalnih poremećaja (tjeskoba, nelagoda, stid, razni strahovi i sl.), a što je opet kod tužitelja uzrokovalo duševne boli." To je jedini "dokaz" i činjenična kvalifikacija koja se u presudi navodi. Zašto bi, međutim, psihijatrijski vještak bio ovlašten da procjenjuje "povredu ugleda, časti i dostojanstva" - pošto su to moralne, a ne psihološke kategorije - poznato je samo sucu Zdravku Mamiću. "Ugled, čast i dostojanstvo", prema toj logici, ne smiju se "povrijediti" čak ni po cijenu da je njihov nositelj počinio najgore zamislive opačine, koje inače ne čine časni i dostojanstveni ljudi. Što se pak tiče visine odštete, tu se vodilo računa o "ugledu koji tužitelj uživa u svom gradu kao branitelj i invalid Domovinskog rata, koji ima visoki čin u Hrvatskoj vojsci, te kojega je objavljivanje spornih članaka moglo omesti u daljnjem napredovanju u vojnoj hijerarhiji".

Dogodilo se, naravno, upravo suprotno. Par mjeseci nakon afere koju je inicirao Feralov članak, general Slavko Barić unaprijeđen je na višu vojnu dužnost, postavši zamjenik načelnika Glavnog stožera. Ministarstvo obrane nije revidiralo rezultate natječaja za stambene kredite, ostavivši generala Barića kao prvoplasiranog na listi - usprkos onih luksuznih 200 četvornih metara u središtu Valpova - a nije doveden u pitanje ni njegov "ratni invaliditet", premda je general Karl Gorinšek (nekadašnji Barićev ratni zapovjednik) osobno potvrdio kako je do "ranjavanja" došlo u prometnoj nesreći, kada je veliki ratnik putovao u posjet obitelji.

Što je dakle, osim "povrede ugleda, časti i dostojanstva", još dobio general Slavko Barić? Sasvim sigurno, dobio je superpovoljni MORH-ov stambeni kredit, s dva posto kamata. Na suđenju u Valpovu, Barić je izjavio da je kredit zatražio četiri godine prije Feralova članka, "na ime adaptacije kuće", a kako nije mogao čekati MORH-ovo rješenje, jer mu je "krov prokišnjavao", sam je podigao kredit kod Privredne banke i adaptirao kuću o vlastitome trošku. Kada mu je MORH-ov kredit napokon odobren, omaklo mu se u sudnici, utrošio ga je na stambeno zbrinjavanje potomstva koje studira u Zagrebu! No, to nije sve. Naime, kako se relativno nedavno i sam Barić, nakon imenovanja na visoku vojnu dužnost, preselio u Zagreb, uslijedila je nova imovinska srećica: od Ministarstva obrane dobio je i luksuzni četverosobni službeni stan na korištenje! S Feralovih 20.000 kuna u tom će stanu, recimo, moći izvjesiti nekoliko umjetničkih slika, pretpostavljamo da će izbor pasti na Lackovića Croatu. Nije li to tipična priča hrvatskoga patnika i duševno oboljelog budžovana, promoviranog i podmazanog od strane aktualne vlasti?

Čime je to Slavko Barić zaslužio toliku političku i institucionalnu milost? U devedesetim godinama bio je HDZ-ov politički pulen, čak Pašalićev kandidat za slavonskoga župana. Godine 1993., kao HDZ-ov kadrovski džoker, obnašao je dužnost gradonačelnika Valpova, a tada je bio i glavni akter u jednome od najkardinalnijih slučajeva gušenja medijskih sloboda: skupa s Branimirom Glavašem, moćnim partijskim namjesnikom, doslovno je izbacio na ulicu nekadašnjeg direktora i glavnog urednika Radio Valpova Matu Jerkića – zbog manjka političke lojalnosti, razumije se - koji je potom godinama bezuspješno sudskim putem tražio pravdu. Upravo je Barić, 29. listopada 1993., službeno zatražio Jerkićevo razrješenje od tadašnje ministrice kulture Vesne Girardi-Jurkić (pošto je Radio Valpovo djelovalo u sklopu Narodnog sveučilišta Ivan Meštrović), a ova je pak istoga dana donijela rješenje kojim se "gospodin Mato Jerkić iz Belišća razrješuje dužnosti".

Točno u to vrijeme, sjetimo se, Vesna Girardi-Jurkić - po izričitom nalogu Franje Tuđmana - bila je potpisala rješenje kojim se Feralu razrezuje drakonski "pornografski porez", pa je ovaj list za svoju slobodu morao plaćati mjesečnu sumu od 50.000 njemačkih maraka, što bi ga - da nije bilo inozemnih pritisaka na hrvatsku vladu - pouzdano uništilo. Nasilno gušenje svakog nezavisnog glasa bila je HDZ-ova strategija, a general Slavko Barić imao je u toj raboti itekako aktivnoga učešća. Za te trude, od nove vlasti nagrađen je fantastičnom profesionalnom promocijom, superpovoljnim stambenim kreditima, neprikosnovenom sudskom zaštitom i svim ostalim prinadležnostima.

Sličnu, premda nešto manje ambicioznu, "profesionalnu" biografiju baštini i sudac Zdravko Mamić. Taj lik je nekad bio sudac u Trgovačkom sudu, da bi - nakon svjedočenja njegovih kolega o neradu, nesposobnosti i javašluku - od tamo bio otpušten, pa je potom radio kao obični činovnik. U sudstvo ga je, međutim, vratio osobno Vladimir Šeks, HDZ-ov pravosudni kadrovik i manipulator, očito ga preparirajući za "specijalne zadatke".

Ovi opskurni tipovi, kako vidimo, milošću nove demokratske garniture na vlasti (koja se zaklela “raskinuti s tuđmanizmom”), predstavljaju danas stupove sistema: oni kroje pravdu, brzopotezno se uspinju u nomenklaturi i uživaju svaku moguću političku i institucionalnu zaštitu. Nije slučajno što je Feral u ovome trenutku izložen bezočnoj sudsko-policijskoj represiji zbog “skrnavljenja” likova i djela dvaju najviših hrvatskih vojnih dužnosnika: Slavka Barića – nekadašnjeg HDZ-ova medijskog glavosječe – te njegova šefa, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Josipa Lucića, čiju biografiju krasi visoka zapovjedna uloga u epopeji hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Ovaj potonji bio je glavni junak u zataškavanju činjenice da je prilikom eksplozije u vojnome skladištu Duboki Jarak izgorjelo i dvije tone otrovnog cijanovodika, a nakon što je Feral u ožujku ove godine provalio tu “vojnu tajnu”, iz Ministarstva obrane iniciran je sudski progon, pa je bivši zagrebački državni tužitelj Krunoslav Canjuga zatražio od policije da ispita Feralova urednika Ivicu Đikića “zbog okolnosti odavanja vojne tajne” – odnosno kaznenoga djela koje podrazumijeva kaznu do tri godine zatvora – što je promptno i temeljito obavljeno. Toliko temeljito da su u isljeđivanju sudjelovali i vojni policajci. Što je danas s tom istragom?

“Policija je poslala izvješće Županijskom državnom odvjetništvu, ali će se neke pojedinosti morati dodatno istražiti, tako da će se konačna odluka donijeti poslije ljeta”, kazala je za Feral Branka Piščević, Canjugina tužilačka nasljednica. Koje se to “pojedinosti” još moraju “dodatno istražiti”, gospođa Piščević nije htjela pojasniti, osim što je jasno da je “istraga i dalje u toku”, da će se s njome politički kalkulirati, da će ju se ažurirati ili usporavati već prema potrebama vladajuće garniture, jer državno tužilaštvo je – Vladin organ. A poruka vladajućih prilično je jasna i već viđena na masovnim skupovima sličnih razularenih nasilnika: “Ne damo naše generale!” Ni činove ni djela! Ne dirajte njihove stambene kredite, njihove masne sinekure, njihove lažne invaliditete, njihove četverosobne apanaže, njihove mračne biografije... U protivnom, zgazit ćemo vas sasvim tuđmanovskim metodama u sklopu akcije “raskidanja s tuđmanizmom”.

Cijeli niz represivnih mjera kojima Vlada – izmjenama u Kaznenom zakonu i Zakonu o informiranju – ovih dana frenetično nastoji ograničiti slobodu medija, utoliko, samo su pokušaj da se praksa pretoči u teoriju, kako bi ubuduće rezultati bili još učinkovitiji. Tako bi, prema planu i programu, i ozloglašena “medijska Hrvatska” trebala skončati u onoj mirogojskoj grobnici, u društvu s poluraspadnutim diktatorom, poznatim po tome što je – pod malignim pritiskom - dopustio da njegovi navodni oponenti dovrše njegovo djelo.

NE DAMO NAŠE GENERALE!
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.