Teme



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
18. srpnja, 2003.

DEVASTACIJA ZAGREBA: KAKO SVEMOĆNI INVESTITORI, U BLISKOJ SURADNJI S POLITIČARIMA, PRETVARAJU HRVATSKU METROPOLU U RUŽNI I KAOTIČNI GRAD TREĆEG SVIJETA

DŽUNGLA NA ASFALTU
Milan GAVROVIĆ
17. srpnja, 2003.

U zagrebačkoj Gradskoj skupštini prihvaćen je, među ostalim, i Bandićev amandman na GUP po kome će se u zaštićenom strogom središtu, po kojem Zagreb spada među najljepše gradove srednje Evrope, izgraditi mamutska poslovno-stambena zgrada, korisne površine 17.000 četvornih metara. Radi usporedbe koja nije bliska samo Zagrepčanima, zgrada Ina-naftaplina ima 11.000 četvornih metara. Tajanstveni investitor šaptom se spominje u liku Ćirila Zovka, “graditelja” Importanne galerije, dakle već poznatog zbog grubog i nepopravljivog nasilja nad hrvatskom metropolom u svrhu osobnog bogaćenja

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Blok Patačićkina ulica

Što je zagrebački “blok Patačićkina ulica” SDP-u i što je SDP “bloku Patačićkina ulica” da se toliko trudi oko njega? Na prvi pogled ništa. Zgrade kao zgrade. Pa ipak, dok se u zagrebačkoj skupštini, zakrvavljenih očiju i promuklih glasova, raspravljalo (svađalo?) o novom Generalnom urbanističkom planu, famoznom GUP-u, SDP nije odustajao od amandmana kojim se za spomenuti blok briše obveza izrade detaljnog plana. Što je promijenjeno usvajanjem tog amandmana? To da je dio stare gradske jezgre, sagrađen u prvoj četvrtini prošlog stoljeća, izuzet iz urbanističkog plana. Da tu i dalje vrijedi režim uspostavljen u HDZ-ovo vrijeme, kad se sve, pa i metropola svih Hrvata, prinosilo na oltar zlatnog teleta.

Amandman je, uz niz drugih, prvi predložio nesretni Milan Bandić, na onoj sjednici Gradskog poglavarstva nakon koje je završio u bolnici. Ostali su to prihvatili, pogodbom po principu ja tebi ti meni; ja tebi stanove u Sesvetama, a ti meni blok Patačićkina. Na isti način prihvatila ga je i Gradska skupština, zajedno s drugim amandmanima, po kojima plan neće vrijediti još za neke dijelove gradskog središta. Mediji su se, nakon toga, najviše bavili Bandićevim nastojanjem da se legalizira sirotinjska divlja gradnja. Robin Hood je opet jašio po stranicama gradskih rubrika. Ali Zagreb je u mnogo većoj mjeri graditeljska džungla na asfaltu nego Sherwoodska šuma. Zato i tri vrste amandmana na GUP savršeno pristaju hrvatskoj varijanti divljeg kapitalizma.

Na periferiji, uglavnom na močvarnom terenu uz Savu, amandmanima se tražila legalizacija sirotinjskih naselja; dakle onoga što se u Engleskoj 19. stoljeća nazivalo slum, u suvremenoj Latinskoj Americi favela, a na Balkanu kasaba ili mahala. Jatagan mala. Kontrast su tome arogantne staklene palače u centru, koje se kao golemi morski psi nasilno usijecaju u staru gradsku jezgru, na papiru zaštićenu kao nacionalno kulturno dobro. To omogućava druga vrsta SDP-ovih amandmana. I konačno, na sljemenskim se obroncima osiguravaju lokacije za skorojevićevske dvorce, kod kojih se ne zna što je sumnjivije, dobar ukus ili novac kojim su sagrađeni. Zato je sječa šume i pretvaranje zelenih površina u građevinske zone, bila treća vrsta amandmana.

U blagim mirogojskim noćima, zbog toga, vjerojatno, tiho zveckaju kosti Milana Lenucija, Ise Kršnjavog i Hermanna Bollea. Ali kad se masno zarađuje na gradskoj renti, povijest i tradicija nemaju nikakvu šansu.

Dva temeljna stupa tog, divljeg urbanizma, udarena su kad je nastupilo vrijeme divljeg kapitalizma, dakle u godinama najvećeg HDZ-ovog bezakonja. Prvi od njih je pretvaranje gradske rente u privatni, umjesto u gradski prihod. Gradska je renta vrijednost koju zemljištu daje njegov položaj u gradu. Ona je tim veća što je veći i atraktivniji grad, a teren bliže njegovom centru. Riječ je, zapravo, o vrijednosti grada i svih dotadašnjih ulaganja u njegov razvoj, pa u svakoj ekonomskoj početnici piše da ona u cijelosti pripada gradu, a ne privatnom investitoru. U Zagrebu i Hrvatskoj je obratno. Zato je svaka građevinska dozvola za neki od sada modernih poslovno-stambenih objekata, zapravo ček na višemilijunski iznos. O kolikim je novcima tu riječ? Negdje osamdesetih godina sagrađen je u Zagrebu poslovni objekt, poznat kao toranj Cibone, koji po korisnoj površini nije ni četvrtina onih kakvi se sada grade ili žele graditi. Pa ipak, gradska renta koja se od njega dobila bila je dovoljna za izgradnju dvorane košarkaškog kluba Cibona, za više tisuća gledatelja.

Ni koalicija SDP-a i HNS-a nije ukinula praksu po kojoj gradska renta ide u privatne džepove, umjesto u gradski budžet. Štoviše, u bezbrojnim sukobima oko GUP-a, to se, barem javno, uopće nije ni spominjalo. Zato nije čudo da se oko basnoslovnih čekova na tuđi (gradski) novac otimaju svi mogući Zovki, Žužuli ili Mamići. Pri tom štake, sasvim sigurno, nisu njihovo najjače oružje.

Drugi stup HDZ-ovog divljeg urbanizma zabetoniran je godine 1993., u vrijeme gospođe Marine Dropulić-Matulović. To je učinjeno ukidanjem provedbenih urbanističkih planova (tzv. PUP-ova), kojima su se detaljno regulirali uvjeti gradnje u pojedinim dijelovima grada. Umjesto njih, uvedene su lokacijske dozvole. Prije toga, investitor je mogao dobiti građevinsku dozvolu ako je svoj projekt prilagodio planiranom razvoju grada. Poslije, grad se prilagođavao njemu. Prije su se morale provoditi javne rasprave, pa su riječ imali struka i građani. Poslije su odlučivali političari i birokrati. Za prljave ali masne poslove, trebala je još samo pokvarena gradska uprava. Ali, ako je do toga, kravica je njihova. Hrvat iz Kanade, gospodin Ćiril Zovko, sagradio je Importanne galeriju u strogom centru, posred terena koji je bio ucrtan kao trg. A onda su mu se od pohlepe počele tresti ruke, pa je bez dozvole dodao još jedan kat. Kad su ga zbog toga javno prozvali, uvrijeđeno je izjavio kako se u gradu više nema s kim dogovoriti, otkad je otišla gospođa Marina Dropulić-Matulović.

Ali, kako se vidjelo, to je bilo samo djelomično i privremeno točno. Dozvola za gradnju i dalje je bila gotovinski ček na enormni iznos gradskog novca. I dalje se, pune tri godine, kočilo donošenje novog urbanističkog plana. U međuvremenu se željelo sagraditi što više i ishoditi što više dozvola (čekova). Sve to nije išlo bez dogovora. Bez dogovora, također, ni novi GUP nije obezvrjeđivan amandmanima. Prošlog tjedna, u staroj zagrebačkoj vijećnici, vidjelo se da HDZ i gospođa Dropulić imaju vjerne nasljednike.

Jedan je od njihovih amandmana i onaj, po kome se za “blok Patačićkina ulica briše obaveza izrade detaljnijeg plana”. Kakav je to blok i kakvo se blago u njemu, u potaji i na brzinu, želi iskopati? Riječ je o prostoru u strogom središtu, koji će se uskoro isprazniti preseljenjem uprave i nekoliko manjih radionica gradskog vodovoda (“Vodoopskrbe i odvodnje”) na novu lokaciju. To, doduše, nije građevinsko zemljište, već veliko dvorište unutar bloka, omeđenog zgradama u okolnim ulicama i na Trgu žrtava fašizma. Ali i dvorište je dobro došlo ako je na pravom mjestu. Doduše, riječ je o zaštićenom dijelu grada, građenom prije 80 do 90 godina, jednom od onih po kojima Zagreb spada među najljepše gradove srednje Evrope. Stare vrijednosti, međutim, nema tko braniti u ovo vrijeme prvobitne akumulacije (koja se u Hrvatskoj naziva tranzicijom), kad bezobzirni maheri prave bogatstva i kad se, zbog novca i utjecaja, izabrani zaštitnici javnog interesa stavljaju u njihovu službu. Tako hrvatine-investitori tipa gospodina Ćirila Zovka, u bliskoj suradnji s hrvatinama-političarima tipa Milana Bandića, pretvaraju Zagreb u ružni i kaotični grad trećeg svijeta. Točno prema modelu divljeg kapitalizma iz HDZ-ovog vremena, koji nastavljaju i SDP-ovi amandmani na zagrebački GUP.

Sve zelenilo u dvorištu vodovoda (koje je nekada bilo javni park), po njima je osuđeno na pilu i sjekiru, a svi postojeći objekti, primjereni prostoru, uključujući i nekadašnji ljetnikovac grofova Patačić, na buldožer. Prema idejnom projektu arhitekta Nenada Bacha (tvrtka Fai Stocker i Bach arhitekti) u očišćenom bi se dvorištu trebala podići mamutska poslovno-stambena zgrada (dvije podzemne etaže s garažama, prizemlje, šest katova i tehnički kat), ukupne korisne površine 17.000 četvornih metara. Radi usporedbe koja nije bliska samo Zagrepčanima, zgrada Ina-naftaplina ima 11.000 četvornih metara. To bi golemo moderno zdanje nadvisilo cijeli blok, a dvorišnim fasadama okolnih zgrada približilo bi se na nekoliko metara. Na jednom mjestu, na samo 3,5 metra. Bila bi onemogućena prirodna ventilacija svih okolnih stanova, a istovremeno bi taj građevinski Moby Dick izbacivao u atmosferu sve smradove svoje utrobe. Već sama izgradnja otežala bi život u cijelom bloku, a vjerojatno ugrozila i statiku okolnih zgrada. Gotovo sve one potiču iz vremena kad su se temelji pravili od cigala, a međukatna konstrukcija od drvenih greda.

Stari GUP takvu izgradnju zabranjuje posredno, a novi izričito. Po njemu smije se izgraditi najviše 30 posto dvorišne čestice, najveća visina dvorišne građevine smije biti podrum i tri etaže (dakle dva kata), ali ni toliko ukoliko su ulične zgrade niže itd. Ali istovremeno s GUP-om, izglasani su i amandmani.

U međuvremenu, dio je gradske uprave otvoreno i bez stida pogodovao investitoru da po mogućnosti prije novog GUP-a ishodi lokacijsku dozvolu. Na pitanje zašto, predstavnicima suvlasnika okolnih zgrada, šaptom je odgovoreno: Zato što smo dobili požurnicu od gospodina Bandića. Investitoru je promptno dao suglasnost čak i Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode. Potpisala ga je pročelnica, dipl. ing. arh. Doris Kažimir, uz alibi formulaciju kako je riječ o “području kulturnog dobra – povijesnoj urbanoj cjelini Zagreba”, pa bi zato “planirani objekt trebalo maksimalno razrahliti...”. Gospođa je, očito, vrlo rahlo shvatila svoj posao.

Ali tko je tajanstveni investitor koji ostaje u pozadini, dok njegovu ulogu igra gradska “Vodoopskrba i odvodnja”, poduzeće iz čijih se cijevi gubi 40 posto vode zbog nedovoljnog održavanja? To su jako bogati, moćni i opasni ljudi, prvo je upozorenje koje su iz gradskih struktura dobili uznemireni suvlasnici okolnih zgrada. Tako su lakše razumjeli i strah, s kojim su se suočili među gradskim činovnicima. A onda su, šaptom, čuli da je navodno pravi investitor gospodin Ćiril Zovko. Onaj isti kome je Milan Bandić na sve moguće načine pokušavao legalizirati bespravni kat Importanne galerije. Navodno je netko, zbog toga, pokušao čak falcificirati GUP, pa je gradonačelnica Vlasta Pavić podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Protiv poznatog Ćirila Zovka, kaznenu prijavu, zbog grubog i nepopravljivog nasilja nad Zagrebom u svrhu osobnog bogaćenja, nije podnio nitko.

Kaže se da gradovi mogu biti lijepi i skladni kao jabuke. Njujorčani svoj grad čak nazivaju velikom jabukom. Ali u gradovima su, kao i u neprskanim jabukama, uvijek crvi. Koliko god se prikrivali, oni ostavljaju rupe u zdravom mesu i crne tragove, kao otiske prstiju. Jedan je visoki policijski dužnosnik nedavno izjavio kako oni građevinsku mafiju još nisu uspjeli ni dotaknuti. Zašto? Možda zbog straha od neuspjeha, jer je riječ o nečemu što se teško dokazuje? Amerikanci, međutim, kažu: Što se ne vidi po stablu, vidi se po plodu. Ili možda zbog velike upletenosti prljave politike i straha da se time i sami ponovno ne uprljaju? Poznata je Nietzscheova misao, da se onaj tko traži istinu, ne treba bojati prljave, već plitke vode. A ova, osim što je prljava, nije ni previše duboka.

DŽUNGLA NA ASFALTU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

MLADEN ŠKREBLIN, ARHITEKT

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA