POKOLJ MU DUŠI
Ivan LOVRENOVIĆ
17. srpnja, 2003.

Suđenje Miloševiću pokazuje kako je tema Srebrenica jedna od rijetkih u kojoj se ovaj majstor opsjene i blefa ne uspijeva držati nimalo superiorno. U tu svrhu aktivirao je i poznatu famu o navodnoj ponudi Clintona Izetbegoviću da "pusti Srbe da pobiju četiri tisuće muslimana, a onda će intervenirati SAD i sve će biti gotovo", a podgrijana je i stara priča o Izetbegovićevoj ponudi Srebreničanima da se Srebrenica zamijeni sa Srbima za teritorij tada okupirane sarajevske općine Vogošća

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Na osmu godišnjicu srebreničkoga pogroma, 11. srpnja, po drugi put ove godine zemlja na novom Memorijalnom centru u Potočarima blizu Srebrenice, koji će biti definitivno dovršen 1. rujna, otvorila se da u svoj mir primi zemne ostatke pobijenih u srpnju 1995. Prethodno, u ožujku ove godine tu je ukopano šest stotina žrtava, a sada još njih 282. Tako su se u dugim redovima potočarskih mezarova zasad smirila tek 882 pokojnika, od ogromnoga, još neutvrđenog broja, koji varira između 8.500, po evidenciji Komisije za traženje nestalih, i 10.701, po podacima udruženja obitelji nestalih Srebreničana. Komisija je uspjela identificirati još 800 žrtava, koje, međutim, za sada ne mogu biti ukopane jer je identifikacija obavljena samo na osnovi fragmentarnih ostataka.

Naime, u mnogim slučajevima, kako objašnjava Amor Mašović, predsjednik Komisije, ostaci jednoga te istog skeleta nalaženi su u masovnim grobnicama međusobno udaljenim po trideset kilometara! To otkriva dvostruku, naknadnu monstruoznost: ostaci ubijenih masovno su iskopavani i prenošeni na druga mjesta, kako bi se zločinu zatro trag. Na taj način, kaže Mašović, žrtvama je posmrtno uništavan identitet, što on gorko, ali točno naziva njihovim drugim ubijanjem.

Konačan broj ljudi koje je u srpnju 1995. godine general Ratko Mladić pobio u srebreničkom kraju, slaveći "osvetu nad Turcima nakon bune protiv dahija 1804.", kako je na dan ulaska u Srebrenicu ozaren i opijen krvlju izjavio u televizijsku kameru, najvjerojatnije nikad neće moći biti točno utvrđen. Zna se, na primjer, da je povelik broj ubijenih bačen u Drinu. Još uvijek se ne znaju lokacije ni broj svih masovnih i pojedinačnih grobnica. Nasuprot postojanju spomenutih sekundarnih grobnica, gdje je zatrpavanje obavljano sistematski, uz pomoć građevinskih strojeva, događa se i to da povratnici u podrinjske krajeve nailaze na ostatke pobijenih koje zločinci nisu uopće stigli sakriti, nego jednostavno leže na površini.

Amor Mašović apelira na tužitelje suda u Haagu da u postupku nagodbe, kakav je već nekoliko puta primjenjivan s optuženicima za sudjelovanje u srebreničkom masakru, inzistiraju kod te gospode da pomognu u otkrivanju grobnica, jer to od njih nitko bolje ne zna. On pri tomu iznosi jedno potresno raspoloženje među mnogim obiteljima koje tragaju za svojima nestalim: "Zločinca će stići kazna Božja, a pravda neka zažmiri ako će to pomoći da se pronađe sin, brat, muž..." Najpotresnija je, ipak, očajnička zaludnost nade srebreničkih žena, kada ponavljaju: "Nisu naši ljudi nestali, eno ih puni rudnici u Srbiji, što ih se tamo ne traži..."

U borbi za istinu, koju nepopustljivo vode preživjeli iz Srebrenice, prepoznatljiv je postao lik Hasana Nuhanovića. U vrijeme srebreničke agonije on i Emir Suljagić (danas izvjestitelj magazina Dani iz Haaga), obojica na pragu mladosti, bili su prevoditelji pri nizozemskom bataljunu UNPROFOR-a. U strašnom razdvajanju, pri kojemu su nizozemski vojnici bili pasivni promatrači, Mladićevim "junacima" bila je izručena cijela Nuhanovićeva obitelj - majka, otac i brat. On i predsjednica Udruženja "Žene Srebrenice" Hajra Ćatić predstavili su u Tuzli prigodom osme godišnjice tragedije dvije publikacije, koje su vjerojatno dosad najreferentniji naslovi za sagledavanje događaja u srpnju 1995. u srebreničkom kraju.

Uz veliku pomoć nizozemske mirovne organizacije IKV, Nuhanović je sastavio iscrpnu Hronologiju zbivanja u Srebrenici, a "Žene Srebrenice" izradile su i sistematizirale Kolekciju izjava svjedoka o ulozi međunarodne zajednice u genocidu nad stanovništvom "Zaštićene zone Srebrenica". Obje knjige pripadaju dosjeu Uloga međunarodnih faktora u Srebrenici.

Akcija izgradnje Memorijalnoga centra u Potočarima otkrila je ovih dana jedno od nemilih, ali istinitih lica današnjega života u Bosni i Hercegovini. Cijeli projekat koštat će deset i pol milijuna konvertibilnih maraka. U akciji prikupljanja donacija Upravni odbor za izgradnju Centra uspio je doći do 7,3 milijuna KM, a ostatak su računali skupiti od priloga građana u vrlo dobro zamišljenoj kampanji koju je vodio BH Telekom, tako što se pukim pozivom na jedan od dva namjenska telefonska broja moglo darovati jednu ili pet maraka, u neograničenom broju pozivanja. Za protekla dva mjeseca na taj način, međutim, sakupljeno je tek 150.000 KM. Nije teško razumjeti rezignaciju i gorčinu kojom ljudi iz Upravnog odbora za izgradnju Centra komentiraju takav rezultat, tumačeći ga kao znak pomanjkanja etničko-rodoljubne svijesti u Bošnjaka.

No, bit će, ipak, da bi se ovaj simptom mogao ispravnije tumačiti u nekom dublje zasnovanom sociopsihološkom sondiranju stanja duhova u današnjoj Bosni i Hercegovini. Konačno, za to stanje svijesti karakteristično je i što se u ovakvim komentarima već po automatizmu, a potpuno pogrešno, podrazumijeva da su u BH Telekomovoj akciji sudjelovali, i trebali sudjelovati, samo Bošnjaci-muslimani.

Dok Amor Mašović, Hasan Nuhanović i srebreničke žene, svatko na svoj način, istrajavaju u svojemu tužnom i važnom poslu, oko Srebrenice se ne prestaje isplitati i narastati međunarodni političko-sudbeni triler. Njegovi su refleksi vidljivi na raznim stranama, a konci vode u mnogim pravcima – od sudnice u Haagu, do Sarajeva, od Sarajeva do Pariza, Washingtona, Beograda, i povezuju mnoge važne i poznate, kao i opskurne i trećerazredne ličnosti.

Suđenje Miloševiću pokazuje kako je tema Srebrenica jedna od rijetkih u kojoj se ovaj majstor opsjene i blefa ne uspijeva držati nimalo superiorno. Pošto su nedavno objavljeni papiri koji dokazuju da su u operacije oko Srebrenice bile uključene čak i snage MUP-a Srbije, te osobito nakon što su u nagodbi sa sudom Dragan Obrenović i Momir Nikolić priznali masovna pogubljenja Srebreničana, Miloševiću je očevidno veoma stalo do toga da stvar prikaže kao djelo nekih tamo lokalnih divljaka pod komandom Ratka Mladića, s kojima on nikada nikakve veze nije imao.

U tu svrhu aktivirao je i poznatu famu, kojoj se kao autor u usmenoj predaji spominjao sam Richard Holbrooke, o navodnoj ponudi Clintona Izetbegoviću da "pusti Srbe da pobiju četiri tisuće muslimana, a onda će intervenirati SAD i sve će biti gotovo". U istom kontekstu podgrijana je i stara, nikad dovoljno uvjerljivo dokazana, ali ni demantirana, priča o Izetbegovićevoj ponudi Srebreničanima da se Srebrenica zamijeni sa Srbima za teritorij tada okupirane sarajevske općine Vogošća.

To je otvorilo novi ciklus javne polemičke prepiske između Sefera Halilovića, haškoga optuženika, tragične figure bosanskoga rata i bosanske politike, i Alije Izetbegovića. Prvo je Izetbegović, počasni doživotni predsjednik SDA, optužio svojega nekadašnjeg zapovjednika Armije Republike Bosne i Hercegovine, da se Milošević u haškoj sudnici pozvao baš na njegovu izjavu, kada je ustvrdio da je Izetbegović "prodao Srebrenicu". Halilović pobija bilo kakvo Miloševićevo pozivanje na njega, ali po tko zna koji put izravno Izetbegoviću predbacuje krivnju za pad Srebrenice, za svoju smjenu s mjesta vojnoga zapovjednika, kao i za pokušaj atentata, nerazjašnjenog do danas, u kojemu su u Sarajevu na balkonu obiteljskoga stana od granate koja nije ispaljena sa četničkih položaja 7. srpnja 1993. poginuli njegova trudna supruga i njezin brat.

Kako je Srebrenica žestoka tema, koja peče do kosti, pokazuje novi Izetbegovićev odgovor Haliloviću. Tu on, naime, napušta svoj uobičajeni mirni ton i Halilovićeve tvrdnje višekratno naziva lažima, a kao jedinu svoju grešku priznaje tek – imenovanje Halilovića za načelnika Generalštaba, "jer je Halilović rado naređivao krajnje rizične akcije u kojima sam nikada nije učestvovao". Dobro znajući da je Halilović u Haagu optužen zbog pokolja Hrvata u Grabovici, Izetbegović dodaje sol na ranu: "Grabovica je u tome bila izuzetak, a poznato je kako je neslavno završila." Kao da u nastupu zle strasti zaboravlja tek "sitnicu", da je, naime, sam u tom "neslavnom" trenutku Haliloviću bio – vrhovni zapovjednik.

Halilović, naravno, ne ostaje dužan, te hitro odgovara: Izetbegović nema pojma o ratovanju, jer je svoj vojni rok proveo na poljoprivrednom dobru u Vojvodini, a rat 1992.-95. - u trezoru. (Aluzija na poznata govorkanja da su se Izetbegović i neki njegovi kolege iz Predsjedništva u ratu sklanjali u trezor Narodne banke kao najsigurnije mjesto u cijelom Sarajevu.) Na Izetbegovićevo: "Pogriješio sam što sam te imenovao", Halilović odgovara: "Pogriješio sam što sam te razmijenio", misleći time na poznatu razmjenu 2. svibnja 1992., kada je iz Sarajeva pušten general Milutin Kukanjac s 180 srpskih oficira u zamjenu za Aliju Izetbegovića, koji je po povratku iz Lisabona bio zarobljen na sarajevskom aerodromu i zatočen u kasarni u Lukavici, i kada je JNA okupirala uži dio Sarajeva na Grbavici. Halilović i u ovoj prilici ostaje uz svoju tvrdnju: Srebrenica, i pored svih kukavičkih gesta međunarodne zajednice, i pored četničke sile, ne bi mogla pasti da Srebreničane nije "izdao i prevario" Alija Izetbegović.

Srebrenica, međutim, ne ostavlja na miru ni predsjedničku palaču u Parizu. Kada je u procesu protiv Miloševića nedavno svjedočio Zoran Lilić, nekadašnji predsjednik SRJ, objelodanjen je stenogram njegova razgovora 9. prosinca 1995. s generalom Momčilom Perišićem, načelnikom Generalštaba Vojske Jugoslavije. Bilo je to usred krize s francuskim pilotima koje je Ratko Mladić oborio i zarobio. Perišić zove Lilića i podnosi mu izvještaj o svojemu razgovoru s Mladićem, u kojemu Karadžićev general za oslobađanje francuskih pilota traži da bude pošteđen od Tribunala u Haagu.

Perišić: On kaže ovako: ako oni skidaju tribunal, nema problema, odjednom se to rešava. Ja sam mu rekao, mi...

Lilić: Je l' mu dovoljna moja i tvoja reč, i Chiracova i Slobodanova?

Perišić: E, dobro, ja ću sad...

Vrlo brzo uslijedio je, naravno, oštar, kategoričan i principijelan demanti iz Pariza: Jacques Chirac i francuska vlada nemaju nikakve veze s takvim postupcima, obratno od toga, francuska vlada se uvijek zalagala, itd, itsl.... Bilo kako bilo, Carla del Ponte još i danas obija sve moguće relevantne svjetske pragove ne bi li kako srebreničkoga koljača predvela pred Tribunal, a njega nema pa nema.

Fotograf Tarik Samarah (Grazia Neri, Milano) napravio je mnoštvo fotografija iz Srebrenice i Potočara. U prostorijama u kojima su boravili nizozemski vojnici UNPROFOR-a snimio je i grafite koje su ispisivali u dokolici. Bilo je i ovakvih: "Bosna miriše kao moja guzica", "Rad oslobađa", "Ja sam profesionalni ubojica"... Jedan je, ipak, moralnom tupošću nadmašio sve druge. Ispisan u formi zagonetke, on glasi: "Nema zuba? Ima brkove? Smrdi kao govno? Bosanska djevojka!" Sarajevska umjetnica Šejla Kamerić, surađujući s Tarikom Samarahom u sklopu međunarodnoga projekta "11. juli", napravila je izvanredno snažan plakat, tako što je u decentnoj crno-bijeloj tehnici kombinirala fotos vlastitoga lika i izvorno prenesen tekst grafita.

POKOLJ MU DUŠI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.