Teme



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
18. srpnja, 2003.

EUROPA I BAHATOST BUSHOVE VLADE: ŠTO SU PROPUSTILI REĆI JÜRGEN HABERMAS I JACQUES DERRIDA

EUROPA NA MAGARCU
Ivan SUPEK
18. srpnja, 2003.

U svom dramatičnom apelu neuobičajeno širokog odjeka, objavljenom koncem svibnja u tiražnom FAZ-u, dva ugledna filozofa Jürgen Habermas i Jacques Derrida iskazali su dostojanstvo njemačkih i francuskih intelektualaca u sramotnom popuštanju Chiraca, Schrödera i drugih državnika EU-a američkom imperativu. Oni su u pravu kad navode zajedničku europsku prošlost i sadašnje teškoće. No identitet Europe moraju također stvarati zajedničke težnje koje će Europljani prihvatiti kao svoju željenu budućnost

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Jürgen Habermas

Koliko god su Sjedinjene Američke Države od Wilsona i Roosevelta do Billa Clintona promicale demokratska načela i svjetski mir - sjetimo se samo njihove uloge u Prvom i Drugom svjetskom ratu pa obustavi rata na Balkanu! - sadašnja se Bushova vlada odvaja od te politike poštovanja Povelje UN-a i međunarodnog prava koju je svijet prihvatio kao jamstvo mira. Zacijelo, teroristički napad na Trgovački centar ("Blizance") u New Yorku i na Pentagon u Washingtonu 11. listopada 2001. otkrio je Amerikancima ranjivost njihova dotad sigurnog kontinenta i stvorio atmosferu nesigurnosti. Preko noći nastupilo je preispitivanje cijele politike, a u tome će dobiti prevlast zastupnici "svetog egoizma države".

Jacques Derrida

Za razliku od prijašnjih demokratskih vlada vrh je Republikanske stranke dao primat nacionalnom interesu ispred svih međunarodnih obveza i prava. Tako novi napisani zavjet "Strategija nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država" izričito zahtijeva da američke oružane snage moraju biti tako jake da nadmaše svaku drugu vojnu silu ubuduće. Ne podsjeća li to na slične deklaracije i pothvate nakon što je SSSR napravio prve nuklearne bombe? Nije li se pokazalo neostvarljivim da ikoja sila dulje održi vojnu premoć? No čini se da od historije nisu političari nikada ništa naučili, a velika zemlja s najrazvijenijom znanošću ne može se pohvaliti inteligentnijim državnicima. Stoga godišnji budžet republikanske vlade od 500 milijardi dolara premašuje izdatke iz doba hladnog rata. Ne grade se samo novi avioni, rakete i bombe, nego se podiže i antiraketni štit koji bi trebao očuvati SAD od bilo kakvih raketnih napada - sve jedno bezumlje iza kojega se kriju profiti proizvođača i nabavljača oružja, naravno na račun poreznih štediša, žalibože i ovog puta smućenih bubnjevima nacionalizma. A pobornici bivše mirotvorne politike uglavnom su zanijemjeli pred agresivnim huškačima rata protiv terorizma.

Nakon što je Afganistan bio zaposjednut, a na tapetu došao Irak, načelna se rasprava zaoštrila u Vijeću sigurnosti UN-a bi li se odobrio napad na Irak koji je po izjavama američkog predsjednika i britanskog premijera posjedovao oružje masovnog uništenja. Većina je članica zahtijevala da službeni inspektori dovrše istraživanje u samom Iraku kako bi se dokazale te tvrdnje. Međutim, militantnom dvojcu B&B se žurilo, pa su i mimo UN-a izvršili invaziju Iraka i okupirali tu zemlju s bogatim izvorima nafte i još važnijim strateškim položajem. A kad se pokazalo da Sadam Husein i nema A - bombi ni biološko-kemijskih ubojica, posao je već bio gotov. Jesu li američki i britanski državnici svjesno obmanuli Kongres i Parlament da bi ishodili pristanak na svoj naum - to je pitanje istrage. To što direktor CIA-e preuzima krivnju na se ili se slično pokriva britanska vlada, iole kritičnom razumu nije baš uvjerljivo.

Doduše, Francuska i Njemačka su se usprotivile preventivnom napadu na Irak, ali je Europska unija ostala podijeljena. To je, naravno, oslabilo stav francuskog predsjednika Chiraca i njemačkog kancelara Schrödera. Da je Europska unija stala kompaktno iza Povelje UN-a koja ne dozvoljava preventivni rat (u ovom slučaju čak izmišljeni), teško bi se SAD i Velika Britanija odlučili na napad. Još i gore, nakon američko-britanske okupacije Iraka, i Francuska i Njemačka su pokleknule pred američkom supersilom, i okupacija je naknadno bila legalizirana u Vijeću sigurnosti UN-a. Američki vrh bestidno nameće svoju hegemoniju, nošenu ne samo vojnom silom nego i privrednom moći. Putin koji se također protivi preventivnom napadu bio je pomilovan (a on ima i hidrogenske bombe), Schröder je bio izbrisan iz počasnih gostiju Bijele kuće, a Chiraca tek stiže veća odmazda, dok su članice i kandidati Europske unije koji su podržali agresiju bili pohvaljeni i dijelom nagrađeni. Tko god se usprotivi hegemoniji SAD-a biva kažnjen, za opomenu budućim rušiocima američke vladavine svijetom.

U toj turobnoj atmosferi dva su ugledna filozofa, Jürgen Habermas i Jacques Derrida, 31. svibnja 2003. u tiražnom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung objavili dramatični apel kojem su mediji obratili veću pozornost no što ih inače daju javnim nastupima intelektualaca. Očito je europske građane i funkcionare oneraspoložila bahatost Bushove vlade prema opoziciji iračkoj pustolovini. Habermas i Derrida u prvom redu obraćaju se "staroj jezgri" Europske unije, s pravom ogorčeni na pridošlice in statu nascendi, ponajviše bivše boljševičke države (među njima i Hrvatsku, ali s izuzetkom Slovenije), koje su u Vilniusu objavile sramotnu potporu američkoj politici. Oni tu pišu:

"Avangardistička jezgra Europe ne smije se stisnuti u jednu malu Europu: ona mora, kao i obično, biti lokomotiva. Države članice Europske unije koje usko surađuju iz vlastitog interesa ostavit će vrata otvorena... Ima li povijesnih iskustava, tradicije i dometa koji u europskih građana stvaraju svijest o zajedničkoj sudbini koju su propatili i koju valja zajednički stvoriti?... I što može skupa držati kontinent koji se kao nigdje drugdje ističe stalnim suparništvom između samosvjesnih nacija?... Prirodno su u reakciji na razornu snagu tog nacionalizma nastali obrasci mišljenja koji su današnjoj Europi u svoj jedincatoj, kulturnoj raznolikosti, iz perspektive neeuropljana, dali vlastito lice. Jedna kultura koja je mnogo stoljeća, više od drugih kultura, bila raskidana između grada i sela, crkvenih i svjetovnih vlasti, konkurencije između religije i znanosti, borbe između političke vlasti i antagonističkih klasa, morala je kroz patnju naučiti kako se mogu povezati razlike, institucionalizirati suprotnosti i stabilizirati napetosti. Stoga priznavanje razlika, uzajamno prihvaćanje drugoga u svoj različitosti, može postati obilježje zajedničkog identiteta."

Graditi Europu na načelu tolerantnosti - bio je vodeći motiv Marka Antonija Dominisa prije četiri stoljeća. No to zacijelo nije dovoljno za europski identitet jer načelo tolerantnosti vrijedi za sve zemlje od Opće deklaracije UN-a o ljudskim pravima. Habermas i Derrida su u pravu kad navode zajedničku europsku prošlost i sadašnje teškoće. No uz prošlost i sadašnjost, identitet Europe moraju također stvarati zajedničke težnje koje će Europljani prihvatiti kao svoju željenu budućnost. Svakako, oba filozofa ukazuju na izopačenja kapitalizma i razornu snagu nacionalizma. Složit ćemo se usrdno s njihovim zalaganjem za mir i poštovanje Povelje UN-a nasuprot američkom unilaterizmu. U svemu je taj apel Jürgena Habermasa i Jacquesa Derride iskazao dostojanstvo njemačkih i francuskih intelektualaca u sramotnom popuštanju Chiraca, Schrödera i drugih državnika Europske unije američkom imperativu. Ministri su, doduše, obnovili jedinstvo koje se gotovo raspalo u to trulo proljeće, kad je Blair s Bushom lagao o iračkoj opasnosti, a španjolski predsjednik vlade iza njihovih leđa paktirao s Washingtonom. Ali hoće li Europska unija stajati uspravno na traljavim nogama?

Oba su filozofa uzveličali 15. veljače 2003. kao rođenje europske javnosti kad su prosvjedi u Barceloni, Berlinu, Londonu, Madridu, Parizu, Rimu, Zagrebu i drugim gradovima, najveći u europskoj povijesti, osudili američke pripreme na rat. No ti su protesti išli dalje u odbacivanju Bushove politike, tako da im nisu ni europski državnici i mediji bili skloni. Na više mjesta, a i na Jelačićevom trgu u Zagrebu, bilo je izrečeno da kapitalizam, neobuzdan socijalnim pravima, zaštitom prirode, promicanjem kulture i međunarodnim pravom srlja u rat radi proširenja tržišta i strateških položaja. A trenutna vlada u Washingtonu upravo je ortak tih multinacionalnih kompanija ili globalnog financijskog kapitala.

Još jedno su oba filozofa propustila u svojem dobrohotnom nastupu. Pa mirotvorni su pokreti nakon Drugog svjetskog rata zahtijevali opće i potpuno razoružanje kao jedini izlaz iz opasnosti općeg smaka, a pod pritiskom javnosti su to i Ujedinjeni narodi prihvatili za svoj najvažniji i najhitniji cilj. Pagvaške konferencije, osobito u Cambridgeu 1962. i u Dubrovniku godinu dana kasnije, pa Dubrovačko-filadelfijska deklaracija 1976. (napisana od Noela-Bakera, Paulinga, Pecceia i mene u Dubrovniku, a prihvaćena na Kongresu Svjetskog jedinstva u Philadelphiji) postavile su načela i projekt za mirotvorni, prosperitetni i humani svijet, a to može sve biti integracijska snaga Europske unije i učvršćenje europskog identiteta.

Značajno je da oba filozofa u svojoj poruci ne spominju Rusiju. A jedina ona od europskih zemalja ima interkontinentalne rakete koje mogu uništiti SAD. Kad sam se zalagao da Europska unija što prije prihvati Rusiju kao članicu, nije mi bila namjera stvaranje nuklearne supersile. Smatram i sada da će takva Unija prisiliti američku vladu na razoružanje i izbaciti im iz glave opasnu tlapnju da mogu trajno ostati hegemonom ovog planeta. Također bi bilo dobro da i Turska bude primljena u EU, što bi ojačalo europske veze s islamskim narodima. Važno je da solidarnost s islamskim zemljama u jeku bushevskog avanturizma otupi oštricu antiameričkog raspoloženja koje tu i tamo prelazi u negiranje zapadne kulture uopće.

Kad su europske stranke zatajile nasuprot američkom rušenju međunarodnog poretka, neovisne udruge i sve drugo građanstvo ustali su 15. veljače u obranu mira i ravnopravnosti. Dok su se na zapadu pridružili tim prosvjedima sindikati i kulturna društva, ovdje su sindikati ostali postrance ne shvaćajući još da je to ujedno obrana radničkih prava. Jer globalizacija na "američki način" sa "slobodnim tržištem" zatire socijalne boljitke koje su europske demokratske zemlje, Skandinavija i Njemačka, stekle u parlamentarnoj borbi i štrajkovima. Elan izražen u tim protestima jača u nama nadu da će zajednička borba za mirotvornu, socijalnu, ekološku i kulturnu Europu podići sve narode toliko napaćenog kontinenta. Ako i ovdje nema državnika s takvim dosljednim vizijama, svi mi zajedno možemo stvarati Europsku uniju koja neće biti samo utočište iz vjekovnih sukoba i bijede nego i "lokomotiva" za napredak cijelog svijeta.

EUROPA NA MAGARCU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA