APOKALIPSA OD SADA
Srećko PULIG
18. srpnja, 2003.

U atmosferi straha, onaj tko ima moć i predstavlja se kao zaštitnik, mogao bi staviti u karantenu naprosto koga hoće i kad hoće. Zarazne bolesti, poput SARS-a i AIDS-a, izgovor su za uvođenje mjera koje nemaju puno veze s prevencijom bolesti, ali imaju sa zadiranjem u ljudska prava

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Epidemije zaraznih bolesti, poput SARS-a, uvijek proizvode i panične reakcije. “Pitanje je samo kod koga? Kod liječnika epidemiologa, koji su stalno izloženi novim bolestima, sigurno ne”, kaže nam u razgovoru dr. Ira Gjenero-Margan, epidemiologinja u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. “Što se tiče zloupotreba u vezi bolesti, zatvaranja granica, sijanja panike, barem u slučaju kada je mir, sve nevolje mogu doći samo iz drugih struktura, a ne zdravstvenih. Deviza je epidemiologa: niti jednu zemlju ne ocrniti, a paniku kreira neznanje, loša zdravstvena služba u nekoj zemlji, osjećaj bespomoćnosti, prepuštenosti samom sebi u stanovništva.”

Logično je očekivati da odgovorni liječnik bude dežurni optimist. No, pogledamo li dokumente Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), organizacije UN-a koja se bavi zdravljem u svijetu, vidimo da se u njima povezuje endemične bolesti, ratove i glad u jednu te istu katastrofu. Nacionalni centar za zarazne bolesti SAD-a (CDC) u razlozima za svoju globalnu djelatnost navodi i kako loše zdravstveno stanje neke nacije može ugroziti njen demokratski razvoj, pridonijeti vojnim sukobima i stvoriti potrebu za humanitarnom intervencijom. Primjer HIV-a, odnosno AIDS-a, pokazuje kako pandemija već destabilizira siromašne države Afrike, urušavajući njihovu ekonomiju, društvenu, političku, vojnu i obrazovnu infrastrukturu. A to, kao i biološki terorizam, ugrožava cijeli svijet. Zato treba djelovati tamo gdje se nevolje pojave, a ne čekati da one dođu u našu kuću. Analogija je očita: i prije negoli što je jedna nova “epidemija” nazvana globalni terorizam, postojalo je puno uzročnika “katastrofe” na koje bombe ne mogu primjereno djelovati. “Postoji veza između borbe protiv tzv. terorizma i načina suzbijanja zaraza”, govori zagrebački sociolog Ben Perasović. “Za vrijeme rata protiv Iraka mediji su nas plašili i da će pomahnitali diktator gurnuti svijet u razne zaraze i bolesti, ako vidi da Amerikanci pobjeđuju, da će u očajanju zasuti svijet novim/starim bolestima. U atmosferi straha, onaj tko ima moć i predstavlja se kao zaštitnik, mogao bi staviti u karantenu naprosto koga god hoće i kad hoće…”

Iako se to ne vidi na prvi pogled, možda su u vezi SARS-a stvari otišle i korak dalje negoli je to bilo sa AIDS-om. Izgleda kako se je, nakon što su ispucane sve teorije zavjere, tumačenja nastanka bolesti kao namjernog ili nenamjernog medicinskog eksperimenta, obično u vezi sa specijalnim ratom, sva pažnja i ovaj put sa uzročnika bolesti prenijela na zaražene ljude. Pošto se nije moglo dovoljno moralistički osuditi ljude što ne peru ruke, pljuju na pod, kašlju i kišu, pošto se dakle bolest nije mogla prikazati, poput AIDS-a, kao božja kazna za nemoralno ponašanje, sve je u slučaju SARS-a još neposrednije skrenuto na ideologizirani teren političke i ekonomske globalizacije.

A to znači kako nam je sugerirano da je kapitalom ekonomski i politički ujedinjen svijet preskup da bi si dopustio širenje nove zarazne bolesti, naročito u krajevima najvećeg svjetskog investiranja. Kina, zemlja u kojoj je zabilježen najveći broj oboljelih od SARS-a, danas je država s najvećim direktnim stranim investicijama u svijetu. U tome je sa 50 milijardi dolara u prošloj godini pretekla i SAD.

Nezaustavljivi globalizacijski procesi nalažu dalje otvaranje Kine protoku kapitala, roba i poslovnih ljudi, no mnogima bi odgovaralo da Kinezi ne uzvraćaju posjete. Tako je u travnju četrdesettročlana kineska poslovna delegacija zamoljena da ne dolazi na poslovnu konferenciju u Mastertonu, gradu na Novom Zelandu, na što je reagirala tamošnja Komisija za ljudska prava, priopćenjem kako nema razloga da se poduzimaju mjere protiv osoba koje dolaze iz zaraženih područja ukoliko one ne pokazuju nikakve znakove bolesti.

Kanada je, kao peta zemlja na svijetu po broju oboljelih (242), bila na rubu toga da zbog SARS-a uvede ratno stanje.

A ljudska prava? Predsjednik ugledne organizacije za zaštitu ljudskih prava u Ontariju Keith Norton primijetio je da se ljudi azijskog porijekla od strane vlasti tretiraju drugačije od ostalih. “Usprkos izvanrednom stanju moramo i dalje poštivati osnovne principe ljudskog dostojanstva. Udaljavanje nekoga s javnog mjesta, radnog mjesta ili odbijanje usluga zbog nečije rase, porijekla itd. protivi se zakonu”, izjavio je. Norton je pohvalio šefa zdravstvenog osoblja Ontarija dr. Colina D’Cunha koji je izjavio da SARS nije etnička bolest. Sve to naravno nije spriječilo izbijanje već poznatih pretjeranih reakcija na epidemiju u SAD-u.

Vratimo se u Aziju, na Daleki istok. Najzanimljiviji je slučaj Tajvana gdje je tisak SARS najprije doživio kao kinesko “biološko oružje”, a političari se pridružili medijima. “SARS je medicinski ekvivalent ratu”, izjavio je tajvanski predsjednik Chen Shuibian.

U svome članku “SARS i politika” dobro pitanje postavlja novinarka u Singapuru Rina David: “Što je teže liječiti, SARS ili politiku?” Naročito u situaciji kada predsjednici država propisuju dijagnozu i terapiju za strance, sve pod firmom zaklinjanja u globaliziranu politiku.

U situaciji "rata protiv SARS-a" mnogima je bilo najlakše za sve optužiti novinare. Navodno, sve pouke stručnjaka o prevenciji i postupanju s oboljelima postaju uzaludne prati li ih pretjerano reagiranje i sijanje panike od strane medija. No, možda je potreba za takvim senzacijama dublja i više sistemski ukorijenjena od bilo koje posebne uređivačke politike. Možda se doista može povući paralela između potrebe vojne industrije za terorizmom, pravim ili izmišljenim, postojalo negdje oružje za masovno uništenje ili ne, i potrebe medicinsko-farmaceutske industrije za podjednako spektakularnim neprijateljem, bio on stvaran ili preuveličan. Promocijom "globalnih bolesti" postiže se, između ostalog, održavanje i stvaranje novih tržišta “ovisnih o medicini”, a još kada su ona azijskih razmjera to otvara neslućene mogućnosti. Tako se šteta na jednoj (privrednoj) strani, nadoknađuje zaradom na drugoj.

Kada danas Kina ili Hong Kong dobiju gripu, vidimo da svijetom zavlada panika. Stvarna ili inducirana? Svijeta će nestati pod teretom zaraznih bolesti, biološkog terorizma, ekoloških katastrofa, u to nas žele uvjeriti? Američka spisateljica Susan Sontag, koja se u svojim knjigama bavila i fenomenima bolesti, od raka do AIDS-a, napisala je: “To više nije Apokalipsa sada, već Apokalipsa od sada nadalje.”

APOKALIPSA OD SADA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

TONČI KUZMANIĆ, SOCIOLOG S MIROVNOG INSTITUTA U LJUBLJANI

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.