ANTONIO, VRUĆE MI JE!
Milan POLIĆ
18. srpnja, 2003.

Dok katolički misionari smatraju da imaju pravo svoju religiju širiti u svaki kutak Zemlje, zašto mi ateisti ne bismo imali pravo zalagati se za svoje poimanje svijeta ovdje u Evropi gdje je ateizam stariji od kršćanstva? Pogotovo zato što Crkva indoktrinira djecu od vrtića pa nadalje. A za to još uzima novac i od mojeg poreza. Antonio, ako ti sada očekuješ da kažem hladno mi je, onda znaj da su to samo tvoje Muške fantazije (vrlo poučna knjiga) i da od toga neće biti ništa. Muka mi je od ideoloških konvertita koje pokreće jedino volja za vlast

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Antonio, vruće mi je! Aaantoonio, vruće mi je!

Nomen est omen. To je latinska poslovica. Hrvatski bi se reklo: ime je znak. To vam je kao kad se netko zove npr. Dobriša, a dobar je, ili kad se zove Srećko, a sretan je (vidi Klaićev Rječnik stranih riječi). Ili npr. ja se zovem Milan, a milan sam ili mio, kao što će se već iz ovoga teksta vidjeti. Valjda Antonio zato nikako ne može bez mene, pa iako zna da ga ne volim (što ne znači da ga mrzim, već samo da sam spram njega kao i njegovog boga skroz na skroz ravnodušan) ne da mi mira. Tako je to još od 1982. kada je Antonio vodio čuveni projekt Osposobljavanje nastavnika za odgojni rad u području humanizacije odnosa među spolovima u čijem završnom izvještaju na str. 12 je on osobno napisao sljedeće: "Za ostvarivanje tih istraživačkih i projektnih zadataka Fond za populacijske aktivnosti Ujedinjenih naroda osigurao je 81253 $, a naša zemlja odgovarajući iznos dinara prema ključu 50%:50%."

Antonio, ili kako se to u nas lijepo kaže Ante, Antun, Tone, Tonči i slično počeo je prema meni gajiti duboke kršćanske osjećaje kad sam se usudio kritizirati taj njegov kvaziznanstveni projektić. Doduše u ono doba još nije znao da je to kršćanska ljubav pa me je u duhu marksističke etike i socijalističkog morala koje je tada propovijedao mrzio iz dna duše. Ali to je u redu jer, kao što rekoh, nomen est omen, a latinsko ime Antonije znači prvi ili prednji u bojnom redu. Pravi je Antonio dakle, a Vukasović to nesumnjivo jest, uvijek u prvim redovima. Svejedno da li boraca za marksističku etiku i socijalistički moral, ili za kršćansku etiku i općeljudski moral, glavno da je blizu vlasti i da se dijele priznanja. Ja sam se pak tada usudio tvrditi da su marksistička etika i socijalistički moral bedastoća što je našeg Antu strašno i opravdano naljutilo. On je tada naime, zajedno s poljskim etičarom Marekom Fritzhandom, na sve strane razvlačio nekakvu Etičku misao mladog Marksa (Beograd, 1966.) tvrdeći da je Marx "jedan od najvećih moralista u ljudskoj povijesti", te da je "pedagozima, nastavnicima, odgajateljima marksistička etika prijeko potrebna, oni je moraju poznavati i djelovati u skladu s njezinim temeljnim zasadama". Štoviše Ante je prije svih, kako mu imenu i dolikuje, ustvrdio: "Ili, da se izrazim voltaireovski, kada ona (marksistička etika, op. M. P.) i ne bi postojala, morali bismo je stvoriti, jer je u odgojnom radu prijeko potrebna." Iz poštovanja prema Marxu, kojega i dalje kao mislioca cijenim, morao sam se suprotstaviti toj trgovini "bozom" što su je Marek (značenje imena prilično mutno) i Ante prodavali na našem ideološkom tržištu s etiketom marksističke etike i socijalističkog morala.

U svojoj doktorskoj disertaciji Emancipacijski odgoj na tragu Marxa – etički ili erotički (1998.) koju je Hrvatsko filozofsko društvo objavilo kao knjigu pod naslovom E(ro)tika i sloboda: odgoj na tragu Marxa (1990.) pokazao sam svu znanstvenu nemoć i teorijsku promašenost naše pedagogije čiji je korifej tada bio Ante Vukasović. Za uzvrat on je bezuspješno zatražio poništenje moje doktorske disertacije kao što je 1992. godine bezuspješno pokušao onemogućiti i moj izbor za docenta. Čak je bio organiziran jedinstven postupak provjere moje moralno-političke podobnosti koji sam na Antinu veliku žalost, iako deklarirani ateist u katoličkoj Hrvatskoj, uspješno prošao. Da stvar bude gora, čak sam godinu dana kasnije postao i prodekan za nastavu. O Anti i njegovim znanstvenim nestašlucima prestao sam pisati jer sve što sam o tome imao reći napisao sam osamdesetih godina. Njegovo teorijsko i praktičko preobraćenje od partijca u katolika više me nije zanimalo. Ono je samo potvrdilo to što sam o njemu i prije znao i javno tvrdio. Tako sam na Antu i zaboravio sve dok me ovih dana nisu upozorili na njegov članak "Ateistička manipulacija programom srednjoškolske etike" u Glasu Koncila od 29. lipnja (broj 26). Svakakve je laži tamo Ante napisao, no u osnovi je svega njegov napad na novi nastavni program Etike. Da bi prikrio tko su prave mete napada Ante se poslužio specifičnom logikom koja bi se inače zvala anti-logika, no u ovom slučaju bolje bi joj pristajalo ime ante-logika. Jer, ne samo da joj je otac Ante, nego su i prave mete napada, autori nastavnog programa Etike, među kojima su od njih četvero najistaknutiji Ante i Tonči. E sad, kakve ja Milan imam veze s time? Osim što sam s Antom imao aferu osamdesetih godina i što mi je djedu čije prezime nosim ime bilo Anton, a zvali su ga Antun, kao i njegova oca, a mog pradjeda kojemu je ime bilo Antonius, nikakve. Ali takav zaključak nije ante-logičan, jer kad se razmišlja ante-logično onda je veza itekako jasna. Ante-logično mišljenje, naime, u stanju je otkriti i takve skrivene veze koje obična razložnost nikako ne može dokučiti. Evo dakle što, između ostalog, o novom nastavnom programu Etike i njegovoj pozadini piše Antonio u svom neobično pronicljivom članku:

"Iza njega su se svrstali Hrvatsko filozofsko društvo, Institut otvoreno društvo Hrvatska, projekt 'Rasprava o nastavi etike u srednjim školama' i časopis 'Metodički ogledi'. Voditelj i organizator je prof. dr. Milan Polić."

Dakle točno je da sam ja urednik časopisa Metodički ogledi, točno je da sam bio voditelj projekta Rasprava o nastavi etike u srednjim školama, točno je da smo od Instituta otvoreno društvo Hrvatska dobili skromnu novčanu potporu od 2.500 $ za taj projekt, točno je da sam aktualni predsjednik Hrvatskog filozofskog društva, ali je notorna laž da ja ili bilo koji od ovdje spomenutih subjekata stoji iza nastavnog programa Etike koji se Anti ne dopada jer nije dovoljno katolički. Organizirati, naime, raspravu o nečemu ne znači samim tim i stati iza toga, kao što sam to već objasnio jednoj Antinoj istomišljenici u Školskim novinama u kojima i Ante Vukasović objavljuje, ali ga ja zato ne smatram njihovim suradnikom, kao što je on mene proglasio suradnikom Instituta otvoreno društvo Hrvatska samo zato što smo od njega dobili skromnu novčanu potporu. Uostalom cijela će rasprava za nekoliko dana biti objavljenja u broju 17 Metodičkih ogleda pa neka svatko prosudi sam. No, ja ne mislim ante-logično, pa kako da onda shvatim da je rasprava o nečemu samim tim i podrška tome. Umjesto da kritički piše o nastavnom programu na koji se okomio, Ante piše o mojoj doktorskoj disertaciji. Ante-logičnost takvog načina zaključivanja dokaz je njegove ispravnosti. Zar nije još Tertulijan, kršćanin iz prvih borbenih redova vrlo ante-logično rekao: Credo quia absurdum (ili naški: vjerujem jer je besmisleno).

Zar nije pravi biser ante-logičnosti kad netko tko je izmišljao marksističku etiku i progonio mene koji sam se tome suprotstavljao napiše: "...organiziraju rasprave, vrše pritiske, manipuliraju, zavaravaju, indoktriniraju, izrađuju program ateističke etike na tragu Marxa, kako bi nastavu etike u srednjim školama stavili u službu ateiziranja hrvatske mladeži." Stvarno je vrijeme da se rasproda i pročita ono mojih knjiga E(ro)tika ili sloboda (1990.) što ih je još ostalo po knjižarama kako bi se vidjelo tko manipulira, zavarava, indoktrinira, vrši pritiske i na kraju, jednostavno, laže. Uostalom zašto i Ante nije sudjelovao u javnoj raspravi na koju je bio pozvan između ostalog posredstvom novina u kojima objavljuje, čime bi se uvrstio među sudionike, kako kaže, "dobro plaćene završne rasprave u Rapcu" (u kojoj ja uopće nisam uzeo riječ) i tako bar pokušao spriječiti "nasilje nad golemom katoličkom većinom u Hrvatskoj". Ukupni troškovi boravka 20 sudionika spomenute završne rasprave u Rapcu bili su jedva nešto veći od 7000 kn i nitko pored toga nije dobio ni lipe. Pa zar nije ante-logično nazvati to dobro plaćenom raspravom kad je Ante za svoje projekte dobivao jedva nekakve desetine tisuća dolara i još toliko u pišljivim dinarima.

I na kraju, umjesto da se obrati na pravu adresu, tj. na adresu Ministarstva prosvjete i športa i njegova povjerenstva koje je izradilo nastavni program Etike, Ante pokušava program diskreditirati lažno iza njega svrstavajući mene, te plašeći katoličku hrvatsku većinu mojim istinskim ateizmom, lažnom suradnjom sa Sorosom i inim glupostima.

Uostalom dok katolički misionari smatraju da imaju pravo svoju religiju širiti u svaki kutak Zemlje, zašto mi ateisti ne bismo imali pravo zalagati se za svoje poimanje svijeta ovdje u Evropi gdje je ateizam stariji od kršćanstva? Pogotovo zato što Crkva indoktrinira djecu od vrtića pa nadalje. A za to još uzima novac i od mojeg poreza.

Antonio, ako ti sada očekuješ da kažem hladno mi je, onda znaj da su to samo tvoje Muške fantazije (vrlo poučna knjiga) i da od toga neće biti ništa. Muka mi je od ideoloških konvertita koje pokreće jedino volja za vlast.

Mislite da je sve to zbrkano i nelogično? Jamačno ne više nego što je ono od Ante logično.

ANTONIO, VRUĆE MI JE!
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.