Predrag LUCIĆ
NA KRAJU KRAJEVA
COMPAY SEGUNDO
18. srpnja, 2003.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

A neš, ne! Neću ja sidit tu na kantunu i čekat da ti dojdeš po mene, nego ćeš se ti, gospojo, pošteno natrčat dok me ne uvatiš!

Tako je Compay Segundo, s vječitim osmijehom ispod vječitog panama-šešira i vječitom cigarom koja je bila neodvojiv dio tog njegova osmijeha, udarao čežnju gospođi Smrti. A onda ga je ipak uhvatila. Svega nekoliko dana nakon posljednjeg koncerta, koji uopće nije bio planiran da bude posljednji. I jedva nešto više od mjesec dana uoči 96. rođendana čovjeka koji je toj Smrti prijetio da će živjeti, svirati, pjevati, piti i pušiti, praviti nove pjesme i novu djecu barem još deset godina. Dok ne nakupi više godina i od svoje bake kojoj je još kao petogodišnji dječak počeo pripaljivati cigare. Dok ne navrši stoljeće pušačkoga staža.

Máximo Francisco Repilado Muñoz, za prijatelje Pancho, a za braću muzikante i publiku Compay Segundo, svojim je pjesmama osvojio Kubu još u prvoj polovici prošloga stoljeća, da bi potom bio toliko uspješno zaboravljen da su i eksperti za kubansku glazbu još prije dvadeset godina živjeli u uvjerenju kako ga je Gospođa Smrt odavno sustigla. A onda su ga u jednom havanskom hotelu čuli neki španjolski turisti, proširili glas o njemu i Compay je pozvan na prvo gostovanje izvan svoga škoja – u domovinu flamenca. Tamo su se na njega lijepile mlade pjevačice i pametniji među diskografima, a čitav će svijet odlijepiti i na njegove pjesme i na njegovu pojavu (a izgledao je kao život koji hoda i nazdravlja svemu oko sebe) nakon što na Kubu stignu Ry i Joachim Cooder, a potom i Wim Wenders, i nakon što “Buena Vista Social Club” postane sinonim za muziku koja je preživjela svu smrtonosnost dvadesetog stoljeća.

NA KRAJU KRAJEVA: COMPAY SEGUNDO
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.